Profesor ustavnog prava Siniša Karan izjavio je da Željko Komšić „građanskom pričom“ o Ustavnom sudu BiH i njegovim „specifičnim nadležnostima“ pokušava uvesti novi način odlučivanja i rada koji bi isključivao entitetski i etnički model odlučivanja, ali i naglasio prostu većinu za odlučivanje kao dovoljnu, što je otjelovljenje koncepta rušilačke politike.
Povodom Košićevog obraćanja na sjednici Venecijanske komisije na kojoj je naveo da u BiH postoji krhka demokratija i da u takvim slučajevima Ustavni sud treba da bude krajnja sudska instanca koja, pored pravnih pitanja, treba da zaštiti i demokratiju, Karan je istakao da je u BiH neophodno očuvati mir i stabilnosti, a to je moguće samo uz uvažavanje ženevsko-njujorških osnovnih dogovorenih principa u kojima je konstitutivnost nadnačelo, princip i ustavna norma.
Kolumnu profesora Karana za SRNU prenosimo u cijelosti:
Komšić, nikad ostvareni ustavopisac iz paralelnog univerzuma „građanske BiH“ zatražio je usvajanje „malog amandmana na draft Mišljenja Venecijanske komisije“.
Komšić, svojom „građanskom pričom“ o Ustavnom sudu BiH i njegovim kako kaže „specifičnim nadležnostima“ pokušava uvesti novi način odlučivanja i rada koji bi isključivao teritorijalni tj entitetski i etnički model odlučivanja, ali i koji bi naglasio prostu većinu /od ukupnog broja sudaca/ za odlučivanje kao dovoljnu.
Ova opasna teza, iako je on predstavio kao demokratsku, zapravo je otjelovljenje koncepta politike dominacije, destabilizacije, opasne politike prevlasti i rušilačke politike.
Politika dominacije mora znati da je konstitutivnost ključni, esencijalni, generički, konstitucionalni element kao krovno, opšte i najveće načelo i ideja jedine moguće poveznice tri naroda (nosioca suvereniteta), teritorijalno određeni u dva entiteta.
U BiH je neophodno očuvati mir i stabilnosti, a to je moguće samo uz uvažavanje ženevsko-njujorških osnovnih dogovorenih principa u kojima je konstitutivnost nadnačelo, princip i ustavna norma, okvir mogućeg – suprotan principu dominacije kao okvira nemogućeg.
Dakle, struktura državne vlasti je jedino moguća kroz principe političkog kompromisa postignutog mirovnim sporazumom, uspostavljanje mehanizma ravnoteže, kao i sprečavanja prevlasti bilo kojeg naroda u procesu donošenja odluka.
Komšićevo „malo“ razmišljanje ima za cilj da visoko autonomna federalna jedinica nestane, kao i mehanizmi zaštite Srpske i srpskog naroda, a BiH da se pretvori u građansku, unitarnu i folklorno multikulturalnu državu, bez konstitutivnosti i federalnog etno-teritorijalnog predstavljanja.
Dugoročno, Republika Srpska ne bi bila više nadležna za izbor sudija Ustavnog suda nego bi cijela BiH bila izborna jedinica, i bio bi to korak ka vraćanju na unitarnu većinsko bošnjačku državu „jedan čovjek jedan glas“.
Podsjediću da je Venecijanska komisija pravilno konstatovala sledeće: „Podjela pozicija u državnim organima među konsitutivnim narodima bila je centralni element Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je omogućio postizanje mira u BiH. U takvom kontekstu bilo bi teško uskratiti legitimitet normama koje bi, s gledišta nediskriminacije, mogle biti problematične, mada i neophodne za postizanje mira i stabilnosti, te sprečavanje daljeg gubitka ljudskih života“.
Dakle, ovaj „mali amandman“ je veliki i direktni udar na sam Dejtonski sporazum, jer je njegov sadržaj suprotan samom biću multietnički pluralnog društva, ali je i njegova primjena neodrživa, opasna, politički, sociološki i ukupno društveno nemoguća, društveno neprihvatljiva i neprovodiva.
Dejtonskim mirovnim sporazumom konstituisana je BiH koja se sastoji od dva entiteta i tri konstitutivna naroda – Srba, Bošnjaka i Hrvata, dok se prava svih ostalih moraju uvažiti i poštovati, pri čemu se prava jednog od tri konstitutivna naroda ne smiju nikako narušavati u sistemu predstavljanja u institucijama.
Bilo kakva odluka ili promjena koja bi narušila ravnotežu između tri naroda bi bila opasna po samu BiH, jer BiH nije zrela za raspakivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je postignut dugotrajnim i upornim pregovaranjem. Nema idealno najboljeg oblika unutrašnje državne organizacije, državnog uređenja BiH, ali postoji realna društvena podloga opredmećena u dejtonskom Ustavu koja omogućava da nijedan konstitutivni narod ne živi potlačeno, ujedno štiteći ljudska prava svakog pojedinca.
Konsocijacijska demokratija, uravnoteženost, paritet i konsenzus, sa odsustvom bilo kakve premoći ili dominacije saveznog, zajedničkog nivoa federalnim jedinicama (entitetima) ili suprotno, primjenom ustavne podjele nadležnosti jeste jedini održiv i provodiv koncept funkcionisanja u BiH, za razliku od rušilačkih ideja i negacije dejtonskog balansa koju Komšić predlaže.
