Stogodišnja baka Jovanka Šobot iz Drvara najstariji je stanovnik ove male zapadnokrajiške opštine, preživjela je dva rata u 20. vijeku, a danas brižno čuva vjekovno ognjište na koje se vratila poslije posljednjih ratnih dešavanja.
– Mnogo je godina iza mene i svega se sjećam kao da je juče bilo. Jedno sam od šestoro djece u porodici Stevana Morače iz sela Zaglavica. Davne 1941. udala sam se za Savu Šobota sa kim imam dvije ćerke. Tokom rata muž mi je poginuo od okupatora, a ja sam ostala sama sa djecom – prisjeća se ova starica.
Ističe da su ratna dešavanja u Drugom svjetskom ratu bila surova, da je sa dvoje djece u naručju morala da bježi.
– Nisam mogla obje da nosim, jednu sam ostavila u snijegu i kasnije sam se vratila po nju. Na kraju je curica koju sam spustila u snijeg preživjela, a druga je umrla – ispričala je Jovanka Srni.
Po završetku Drugog svjetskog rata udala se za Jovana Šobota i sa njim je dobila dvije kćerke, a onda je početkom devedesetih period lijepog života u miru ponovo prekinuo rat.
Izbjegličke dane ova starica je provela kod kćerke u Novom Sadu, ali je jedva čekala da se vrati kući u Drvar, što je i učinila u jesen 1999. godine.
– Vratila sam se u djevojačku kuću i tu sam bila dok moja nije oslobođena 2001. godine. Od tada živim sama, ali u svojoj kući – kaže baka Jovanka.
Posljednjih godina je i u Novom Sadu jer više ne može sve sama, pogotovo kada dođe zima, koja je duga i hladna.
Omiljenoj baki i prabaki njeni najmilili su povodom stotog rođendana priredili pravo iznenađenje. Praunuk Miloš Grubor, koji živi i radi u Novom Sadu, kaže da mu je djetinjstvo i sve najljepše vezano za baku Jovanku, njen vedar duh i čisto srce.
– Svi mi, ma gdje da živimo, volimo Drvar i stalno mu se vraćamo, a ljubav prema rodnoj grudi dobrim dijelom je u nas usadila naša baka – priča Miloš.
U Drvaru danas žive srpski povratinici mahom starije životne dobi, koji su i pokrenuli povratak u BiH nakon Odbrambeno-otadžbinskog rata.
Prije rata, u Drvaru je bilo skoro 18.000 stanovnika, a danas nešto više od 4.000.
