U mračnoj ulici Sančez u argentinskom gradiću Lomas del Palomar, nadomak Buenos Ajresa, 10. aprila 1957, sreli su se Ante Pavelić i Blagoje Jovović. Dva metka završiće u tijelu Pavelića, a od posljedica tog ranjavanja dvije godine kasnije će umrijeti u Frankovoj Španiji. Kako je Blagoje Jovović, sa svojom grupom iz Argentine, uspio da uradi nešto što nisu mogle ili htjele ozbiljne bezbjednosne službe i zašto je danas važan mit o Jovoviću?
O Anti Paveliću se danas mnogo zna, od vremena kad je bio u logorima za obuku i Italiji, preko ubistva kralja Aleksandra, vremena kad je kao poglavnik NDH bio odgovoran za genocid. Zna se i o bjekstvu preko takozvanih pacovskih kanala, zna se i gdje je živio u Argentini i gdje je umro u Španiji 1959. godine.
Međutim, pitanje ko je Blagoje Jovović malo je teže. Njime se nisu bavili istoričari, o njemu su pisani publicistički romani. Kažu da bi ispred svake rečenice o Blagoju Jovoviću mogla da stoji riječ „navodno“. A u skoro svakoj rečenici o njemu moglo bi da piše „pričali su mi ljudi“. Međutim, jedna stvar je sigurna – Blagoje Jovović pucao je na Pavelića u Argentini, u aprilu 1957.
– Atentat na Antu Pavelića je dugi niz godina, čak decenija, bio obavijen velom tajnovitosti, hrvatska emigracija je načelno optuživala jugoslovensku službu. Međutim, tek sa pojavom ovog gospodina Blagoja Jovovića mi smo dobili tu kariku koja nedostaje da je on najvjerovatnije bio taj koji je učinio da Pavelić bude ranjen i da od te rane kasnije premine u Španiji – kaže istoričar Bojan Dimitrijević.
Uz pomoć saradnika iz Buenos Ajresa, RTS je uspio da dođe do 94-godišnje Mileve Gaćeše Pićan. Ova starica jedna je od nekoliko osoba koje su učestvovale u organizaciji atentata 1957. Danas je jedino ona živa od svih članova grupe.
Na pitanje zašto su odlučili da ubiju Pavelića, Mileva odgovara: „Od velikoga bola i mržnje prema njemu, jer se on mirno ovdje šetao sa svojom ustaškom gardom, a grobovi naših mučenika se i ne znaju“.
Mileva priča da su u atentat bili uključeni njen brat Milan Gaćeša, njen muž, ona, sveštenik Radojica Popović, i na kraju Milo Krivokapić i Blagoje Jovović.
U Buenos Ajresu danas živi i porodica Blagoja Jovovića.
Njegova ćerka Karina kaže da su njegovi motivi da ubije Pavelića bili isključivo patriotski i posvećeni stotinama hiljada ubijenih u koncentracionim logorima.
– Pa nije bilo čudno što se on nalazio u Buenos Ajresu, tamo gdje su zatekli Pavelića – kaže Karina Jovović za RTS.
Blagoje Jovović, od vojnika kraljevske vojske do Bjelopavlića
Priča o Jovoviću mogla bi da počne u aprilu 1941. godine. Nakon bombardovanja, Nijemci su ušli u Beograd, širom zemlje hapse se vojnici Kraljevine Jugoslavije, zemlje koja će za nekoliko dana nestati.
U jednom od romana objavljenom o njemu, piše da je Jovović tada, kao vojnik, na grčko-jugoslovenskoj granici. Kao i mnogi koji poslije sloma zemlje i vojske nisu znali kuda će, pa su se vratili kućama, i Blagoje Jovović dolazi u rodno selo Kosić kod Danilovgrada.
– On je Bjelopavlić, to su ljudi ekstrema, bilo da je riječ o dobru ili drugoj strani, to su dobre porodice, dobri ljudi, ali lojalni i odani, bilo u četnicima, ili u partizanima ili kao što je Blagoje bio tamo i ovamo kratko vrijeme – kaže pisac Đuro Radosavović.
Nakon osnivanja NDH 10. aprila 1941. Ante Pavelić se vratio iz emigracije. Sprovodi svoj plan konačnog rješenja. Donosi rasne zakone, zabranjuje ćirilicu, Srpsku pravoslavnu crkvu. Kreću masovni zločini, osnivaju se logori, od kojih su najpoznatiji Jadovno i Jasenovac.
Uslijediće sve ono što je u istoriji poznato kao genocid NDH. Mileva Gaćeša tada je bila u rodnoj Lici pod Velebitom.
– Kad su ustaše ušle u selo, naredili su da muškarci izađu napolje, sve mladiće su stavili u jedan red i vodili su ih do ustaške kasarne, tamo je svirala muzika da se ne čuju njihov plač i vrisak. Tamo su mi tukli oca, poslije kad su stigli Italijani, naredili su da se puste, moj otac se vratio kući, četvrti dan je umro – prisjeća se Mileva Gaćeša vremena rata, vremena koje će kasnije na nju uticati da učestvuje u atentatu na Pavelića.
U to vrijeme, u Crnoj Gori Blagoje Jovović, kao mladić učestvuje u 13-julskom ustanku. Neke diplomate u Argentini kasnije će iznenaditi detaljem iz biografije, da je prije četnika bio u partizanima i da je učestvovao u bici kod Pljevalja.
– On je sasvim sigurno bio u toj ustaničkoj 1941. godini na partizanskoj strani, ali to tad nije bila velika razlika do 1942. godine kada se nacionalna i komunistička struja razdvajaju – kaže Bojan Dimitrijević.
Bilo je to vrijeme takozvanih lijevih skretanja, kada su se komunisti obračunavali sa klasnim neprijateljima. A lijeva skretanja bila su najžešća u Crnoj Gori.
– On je navodno dobio instrukcije od nekih partizana da se prikloni Baju Stanišiću i da ga likvidira, jer ga je poznavao, ali izgleda to nije htio, i vratio se četnicima, počeo da sa njima da djeluje. Što nije ni za kakvu pohvalu, jer su četnici Baja Stanišića imali strašne zločine oko Danilovgrada – kaže Đuro Radosavović.
Bio je u štabu mnogo poznatijeg Jovovića, Jakova. Mornaričkog oficira Kraljevine Jugoslavije. Jakov Jovović, poznat je po tome što se 27. marta preko Radio Beograda predstavio kao kralj Petar Drugi i rekao da preuzima vlast.
Blagoje i Jakov Jovović nisu doživjeli sudbinu četnika Baja Stanišića, koji su 1943. stradali u manastiru Ostrog. Blagoje će pratiti Jakova Jovovića u misiji približavanja saveznicima u septembru 1944. godine, otići će u Italiju, međutim, tada će saveznici već početi da podržavaju Tita i partizane. Blagoje Jovović se više neće vraćati u Jugoslaviju do 1998. godine.
Bjekstvo Pavelića, od Zagreba do Buenos Ajresa
Ante Pavelić će iz Zagreba pobjeći pred sam ulazak partizana, 6. maja 1945. U avgustu 1944. u konzulatu NDH u Gracu dobija ausvajs pod imenom Anton Serdar. Prelazi u američku ili britansku okupacionu zonu u Austriji.
Tu će ga pronaći sveštenik blizak ustaškoj vlasti Krunoslav Draganović, sekretar Bratstva Svetog Jeronima u Rimu. Sa jakim vezama u Vatikanu kod samog pape Pija XII, i kao hrvatski predstavnik u Crvenom krstu, uspio je da Paveliću dobavi isprave Crvenog krsta.
S krivotvorenim peruanskim dokumentima pod imenom Pedro Goner, Ante Pavelić, prerušen u katoličkog sveštenika, u maju 1946. stiže u Vatikan.
U februaru 1947. bio je u samostanu na lijevoj obali Tibra. Američki oficiri dobijaju nalog da uhapse najvećeg ratnog zločinca sa Balkana. Međutim, stiže im drugo naređenje pisano rukom.
Na njemu je pisalo „hands off“, odnosno ne dirati ga. Prije nekoliko godina CIA je objavila dokument u kojem se navodi da je Vatikan sve vrijeme štitio Pavelića od hapšenja. Mada mnogi danas vjeruju da je imao mnogo više od jednog saveznika.
Bilo kako bilo, u jesen 1947. odlazi u Đenovu, a u novembru 1948. godine, kao mađarski državljanin iz Rima Pal Aranjas, brodom Sestrijere otplovio je za Argentinu. Negdje u to vrijeme, cijela grupa Srba u Argentinu stiže navodno zahvljajući Jakovu Jovoviću. Vjeruje se da je preko njega u Argentinu stigao i Blagoje Jovović.
Život u Peronovoj Argentini
U Argentini, Blagoje Jovović će se baviti raznim poslovima. I o tome opet postoje priče iz romana i priče onih koji su slušali priče.
– Na osnovu priča ljudi koji su bili ambasadori ovih naših država i koje sam imao prilike da čujem, a hajde da im vjerujem, on je bio konobar, pa moler, ali je dogurao do toga da bude vlasnik fabrike vinskih čepova, i da zaista je čudno zašto je jedan čovjek koji je postao imućan i koji se otisnuo od svoje domovine i Bjelopavlića, Jugoslavije i Crne Gore, zašto je imao toliko nesavladivu želju da likvidira balkanskog Hitlera – kaže Đuro Radosavović.
Njegova ćerka Karina odgovara da je Jovović bio svjedok smrti svog oca, brata, djeda i rođaka u Drugom svjetskom ratu, da je bio hrabar borac koji nikada nije mislio samo na sebe.
– Bio je svjestan da je mogao biti ubijen te noći, ali znajući njegovu snažnu volju, kada je počeo da pravi plan o likvidaciji on se nije bojao, iako je sigurno i njegova smrt bila mogućnost – kaže Karina Jovović.
Pedantni istraživač istorije Drugog svjetskog rata Branimir Gajić kaže da su na isti način na koji nas danas bole ustaški zločini, oni boljeli ljude i prije 50, 60 ili 70 godina.
– Zlikovci su ostali van dometa pravde, nije bilo suđenja, dovođenja u Jugoslaviju, sve je to nešto što je ostalo van osjećaja pravde i nije isključeno da je njega, pogotovo trenutak kad je on saznao da u istom gradu gdje on živi da živi Pavelić, da nešto se kod njega nije probudilo i podstaklo želju za osvetom – ističe Gajić.
Argentina – obećana zemlja za naciste i ustaše
Argentina Huana Perona bila je obećana zemlja za nacističke zločince koji su bježali od suđenja. Tamo će pobjeći i dosta ustaša, jer je još od 1931. u Argentini je djelovala ustaška organizacija „Hrvatski domobran“.
Pavelić će navodno postati savjetnik za bezbjednost argentinskog predsjednika Huana Perona, argentinske novine pisale su da ustaške grupe sprovode teror nad Peronovim političkim protivnicima. Pokušava da se aktivnije uključi u politiku.
U zborniku Hrvatska 1949. objavljuje publicistički tekst „Hrvatska živi“. Te godine podržao je formiranje Hrvatske državotvorne stranke, koja izdaje proglas pod nazivom „Zov krvi“.
Svake godine Pavelić će se oglasiti povodom godišnjica NDH, ali navodno uvijek iz Urugvaja ili sa druge nepoznate lokacije. Međutim, svi su već znali da je Pavelić odavno u Argentini.
Pavelić aktivnije politički deluje sredinom pedesetih godina. Mada će mnogi reći da je to bio uzaludan susret dva penzionera, Pavelić i Milan Stojadinović 1954. sklapaju sporazum o razgraničenju Srba i Hrvata, stvaranju velike Srbije i velike Hrvatske.
Od toga, naravno, neće biti ništa. A Pavelić 1956. staje na čelo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.
Jugoslavija je prvi put tražila izručenje Pavelića 1951. godine.
To se vidi iz dokumenata koje je nedavno objavilo srpsko Ministarstvo spoljnih poslova.
Međutim, Argentina je tvrdila da se Pavelić ne nalazi u toj zemlji, a Beograd i Buenos Ajres nisu ni imali potpisan sporazum o izručenju.
Ipak, Pavelić je sve to vrijeme živio u naselju Vrtni grad, u gradiću Lomas del Palomar, 30 kilometara od Buenos Ajresa.
– Mi smo za Pavelića saznali preko rođaka moga muža, koji je bio komesar u Mar del Plati – prisjeća se Mileva Gaćeša.
– Kad je krenuo u Buenos Ajres vidio je da su dokumenti jedno, a da je on neko drugi, tako smo saznali da je u Argentini – kaže ona.
Šta je, i da li je, radila UDBA?
U Argentini u to vrijeme agenti Mosada tragaju za nacističkim zločincima. U jednoj knjizi o atentatu na Pavelića, navodi se da njega navodno jure i Mosad, i centar Simon Vizental, da su ga jurili pripadnici hrvatske Udbe, ali da su svoju potragu organizovali i Srbi, odnosno Slobodan Penezić Krcun i Aleksandar Ranković.
Ipak, istoričar Bojan Dimitrijević odbacuje mogućnost da je UDBA pokušala da ubije Pavelića.
– Te likvidacije ljudi koji su bitni u emigraciji uglavnom kreću od 1967. godine, a pogotovo od 1971. i 1972. i upada one ustaške grupe tako da aktivnost jugoslovenske službe koja je uključivala likvidacije, nije karakteristika ovog perioda kad se Pavelić krio u Argentini.
Na pitanje kako reaguju na to što i danas jedan dio ljudi u Srbiji vjeruje da je u organizaciju atentata na Pavelića bila uključena UDBA, Karina Jovović kaže da je to potpuno netačno, da je njen otac bio politički izgnanik, da nije bio u zemlji 50 godina, da se borio protiv komunista i da nije imao nikakvu vezu sa tajnom službom.
I Mileva Gaćeša takva razmišljanja odbacuje kao „apsolutnu laž“.
Dva metka u tijelu Pavelića
U svakom slučaju, grupa oko Blagoja Jovovića saznala je kuda se Pavelić svakog dana kreće. Sjedeli su u restoranu u centru Buenos Ajresa, gdje su se okupljale ustaše. Počeli su da ga prate.
Iz kafane bi išao vozom, pa autobusom, odnosno kolektivom, do svoje kuće. Na 16-godišnjicu osnivanja NDH, 10. aprila 1957, Blagoje Jovović i Milo Krivokapić krenuli su za Pavelićem.
I o tome postoji mnogo verzija priče.
Po jednoj, nekoliko stotina metara prije kuće Pavelićev pratilac, na koga je trebalo da puca Milo Krivokapić, svratio je u obližnji klub i Pavelić je ostao sam sa Blagojem Jovovićem.
– Po priči prote Radojice, Blagoje je bio prva straža, dok je Milo Krivokapić bio druga straža, za slučaj da Blagoje ne uspije. Međutim, za tim nije bilo potrebe, jer je Blagoje završio posao – kaže Mileva Gaćeša.
Foto: Porodica Jovović 
Foto: Porodica Jovović
Ima i mnogo verzija kako je izgledao sam kraj.
Po jednoj Pavelić se okrenuo i opsovao majku srpsko-jevrejsku komunističku. Po drugoj osjetio je nekog iza leđa i pucao, ranio Jovovića, ovaj pucao nekoliko puta, a dva metka završila su u tijelu Pavelića.
Kakve su bile posljedice po grupu koja je organizovala i izvršila atentat? Uspijeli su da pobjegnu sa mjesta atentata, niko nije znao ko su oni, osim što su novine pisale o dva visoka mršava čoveka.
Nakon atentata, Milo Krivokapić se povukao, a Blagoje Jovović je navodno otišao na neki trgovački brod gdje je radio i neko vrijeme plovio Atlantikom.
Postoje sumnje da je posljedice atentata osjetio sveštenik Radojica Popović koji je stradao tako što je pao pod voz. Neki će to navoditi kao osvjetu za ubistvo Pavelića.
Bjekstvo u Frankovu Španiju
Poslije atentata 1957. svijet je i zvanično saznao da u Argentini živi Ante Pavelić. U bolnici je dao mnogo intervjua, tada su napravljene i fotografije koje će stići u Jugoslaviju.
Politika je nekoliko dana poslije atentata prenela šturu Rojtersovu vijest da je pucano na Pavelića, ali da se ne zna ko je to učinio.
Argentina više nije mogla da ignoriše pritiske sada već cijelog svijeta. Međutim već 18. aprila Pavelić je napustio svoju vilu u naselju gdje je ranjen, nekoliko mjeseci se krio po Buenos Ajresu, da bi krajem jula uspio da pređe granicu i uđe u Čile.
Odatle će, u decembru 1957, odletjeti u Frankovu Španiju.
Pavelić će umrijeti 28. decembra 1959. godine. Dva metka su mu bila u tijelu, a kako zbog starosti i bolesti nije mogao da bude operisan, vjeruje se da je umro zbog rana dobijenih u Buenos Ajresu.
O atentatu na Pavelića javnost dugo nije znala gotovo ništa. Misteriju – ko je pucao, razriješio je 1998. sam Jovović. Njegova ćerka Karina priča da se on u decembru 1998. godine, poslije više od pola vijeka, vratio u zemlju, došao je na sahranu brata, ali je prije toga otišao u manastir Ostrog.
– Tamo je razgovarao sa mitropolitom Amfilohijem, koji ga je nagovorio da otkrije istinu svima. Te noći moja porodica i prijatelji su saznali za njegovu priču – navodi Karina.
Blagoje Jovović umro je u junu 1999. godine. U nedostatku činjenica, internet je počeo da stvara mit.
Pojavile su se fotografije lažnog Blagoja Jovovića. Pojavile su se i majice, duksevi, dresovi, murali. I konačno, u Beogradu bi Blagoje Jovović trebalo da dobije i ulicu.
– Čini mi se da je taj mit u kome je on heroj, neki novi Obilić, Princip, možda uticao na gradske vlasti da njemu poklone pažnju – kaže Bojan Dimitrijević.
Đuro Radosavović slikovito opisuje da su Jakov i Blagoje Jovović stvoreni za film, koji još nije napravljen, poput Tarantinovih „Prokletnika“ (Inglourious Basterds).
– Mit o Jovoviću je važan jer je uveo jednu komponentu zemaljske pravde u nešto što se još uvijek smatra najvećom ranom u srpskom narodu, a to su ustaški zločini odnosno Jasenovac i Blagoje Jovović, odnosno sama priča da je on kao usamljeni osvetnik izvršio taj atentat i da je Pavelić zaista stradao od tih rana koje su mu nanete, vraća neku vrstu osjećanja ispunjenosti, kolektivne ispunjenosti i zemaljske pravde – smatra Branimir Gajić.
Tako otprilike izgleda priča o Blagoju Jovoviću, Paveliću i o svemu onome što se događalo u Argentini tog 10. aprila 1957.
I možda i u ovoj priči ima stvari za koje bi neko mogao da kaže „nije baš sve tako bilo“.
Neke odgovore možda mogu da pruže i arhivi Udbe. Njima se istoričari i istraživači veoma raduju, ali kažu da ih već dugo čekaju.
U međuvremenu ostaje mit, i priča koja će možda tek sada početi da se priča.
