Piše: Rajko Vasić
Vladika Atanasije (Jevtić) kraj ćivota Svetog Vasilija Ostroškog, u Manastiru Ostrog.
Fotografiju sam nazvao „Čudo vjere“.
Jer njene skromne svjetline i raznovrsne tmnine i tame, govore nam skoro sve o putevima Gospodnjim, putevima živih i mrtvih, putevima ljudi i svetaca, putevima svijeća i ikona…
Koji se ukrštaju u jednoj čudnoj raskrsnici na kojoj su svi, i oni koji su tu, i oni koji su daleko, koji su otišli i koji će otići a doći.
Vladika Atanasije, kraj otvorenog ćivota, moli se pred jedan važan put i jedan važan čin.
„Čudo vjere“ pokazuje kako je jaka veza između živih i mrtvih. Kako se živi, preko svetaca, obraćaju Bogu, kako u tišini protiče ipostasno sjedinjenje, kako živima svi mogu pomoći ako će oni pomoći sebi međusobno.
Vladika Atanasije iskazuje latriju, ne samo kao bogosluženje, već i kao svetomolju, molitvu pred svecem.
Svijeća je naša veza sa današnjim danom koji prolazi, sa drugim danima, sa Suncem i svjetlošću uopšte.
Ja, u presvjetljenom ateljeu, užežem svijeću i slikam.
A kamenite pozadine na „Čudu vjere“, naša su veza sa prirodom koju je stvorio Bog, da nas njome zaštiti a ne uništi. Kamen nam poručuje da je, ako ne vjerujemo da nas je stvorio Bog, prirodu sigurno stvorio. Jer je jača od nas.
Onaj ko lično zna vladiku Atanasija, zna kakva snaga molitve treba da se ovako umoljeno smiri.
Kakav je uticaj vječnog smirenja, a bdijenja, Svetog Vasilija Ostroškog.
Oboženje i ovaploćenje, vidljivi su u svakoj tamnoj i sivoj nijansi ove slike.
Čudo vjere.
