U prošloj godini imali smo ozbiljne sankcije protiv našeg rukovodstva i značajnog broja firmi. To je bila teška i politička i ekonomska priča. Opozicija je najavljivala da ćemo u šestom mjesecu bankrotirati. Imali smo i pritisak EU na takozvanom evropskom putu gdje je postojala borba za nadležnosti. Imali smo izbore. Morali smo da se borimo na više frontova, ali smo sve uspjeli da prebrodimo, kaže to u razgovoru za „Glas Srpske“ predsjednik Srpske Milorad Dodik.
Dodik je u untervjuu govorio o ključnim događajima iz prethodne godine i nagovijestio kako bi se stvari u BiH i regionu mogle razvijati u 2025.
– Istovremeno smo razvijali intenzivne kontakte sa naši prijateljima i dobili podršku. Okolnosti nisu bile lake. Odluke američke administracije udarile su na kompanije, banke i građane. Morali smo da zaštitimo privredu i narod. Bilo je pritisaka i u vezi sa imovinom, ali smo uspjeli to da zaustavimo. Nismo naivni da mislimo da je tu kraj, ali vjerujemo da su svi shvatili da ova garnitura neće dozvoliti otimanje imovine i da je spremna da ide do kraja. A što se tiče tog kraja, za njih, za nas je to politički cilj. A to je nezavisnost i samostalnost Republike Srpske. I to su svi shvatili. Imali smo donošenje zakona od strane neizabranog stranca, a to nije evropski standard. Evropa ne dozvoljava da pojedinac donosi zakone, nijedan kralj, suveren, ne može to da radi, a u BiH to radi nelegitiman čovjek. Onda su mene optužili s ciljem da mi zabrane politički rad ili da odem u zatvor zato što sam izvršavao svoje obaveze i zato što ne poštujem odluke takvog stranca. To nigdje na svijetu nema, ali mislim da će svima njima koji su radili na tome to na kraju izaći na nos – rekao je Dodik.
Na šta mislite kada govorite o „podršci prijatelja“?
Neki od njih su čak malo povukli ručnu početkom prošle godine da bi vidjeli kako će se stvari razvijati, ali ti odnosi su potpuno rehabilitovani krajem godine. Zahvaljujući njihovoj podršci mi smo uspješno završili poslovnu, budžetsku, godinu. Isplatili smo sve naše obaveze. Nemamo nikakve dugove. Čak smo bili sposobni da decembarsku penziju isplatimo prije nove godine. Naša ekonomija bilježi dobit oko 410 milina KM. To su pretežno privatna preduzeća. Plate u privatnom sektoru su veće nego u javnom, a prije samo nekoliko godina bilo je obrnuto. Napravili smo analizu nakon one velike hipotekarne krize koja je pogodila cijeli svijet i utvrdili da smo 2014, kada smo izašli iz te situacije, imali domaći proizvod devet milijardi KM, a dug je bio pet milijardi. Danas, deset godina poslije, povećali smo naše zaduženje na 6,2 milijardi, a domaći proizvod nam je 18 milijardi, što znači da smo na svaku marku zaduženja napravili osam maraka. To govori da smo radili na pravi način, ali to ekonomisti ne primjećuju, njima je poniženje da to uoče. Da, naravno, pomogli su nam prijatelji. A o njima nećemo da govorimo javno, naprosto zato što ima mnogo zlonamjernih. Svi bi tada skočili na njih, i Sarajevo i stranci, a nemaju pojma o čemu se radi. Naučili smo da naše prijatelje ne izlažemo toj vrsti problema. Finansijski bolje stojimo nego FBiH. Evo jedan podatak. Stopa poreza na dobit u FBiH je 10 odsto, a u Srpskoj osam odsto. Oni su po svim ekonomskim obračunima duplo veći od nas. Kako je onda moguće da mi imamo 410 miliona KM dobiti, a oni nekih 520-530 miliona. Ili kako mi, tako manji, imamo veću prosječnu platu od njih.
Tamo su digli minimalac, možda se i to promijeni?
Vidjećemo kako će to izgledati tamo. Mi ćemo vjerovatno zadržati ovih 900 maraka za najjednostavnije poslove, ali ćemo neke stvari diferencirati. Sada govorim uslovno, to još nije dogovoreno, ali moguće je da minimalac za srednju stručnu spremu bude 1.000, a za visoku 1.200. I da obavezno bude neoporeziv. Ali, sve to još moramo da vidimo sa svim partnerima. Pored toga kreiraćemo jedan poseban program. Evropa, naime, zagovara stav da država ne može pomagati privredu, i to nameće svima. Zato im firme bježe u Ameriku gdje država pomaže. Kada se vratim obavezama, pokušaću da iniciram osnivanje jednog fonda, za koji bismo sredstva našli od naših prijatelja i da ona budu plasirana našoj privredi kroz dugoročni period. Sredstva iz tog fonda bi bila nepovratna.
Da li je predsjedniku Republike potreban budžet od 77 miliona KM?
Vidim da me napadaju zbog toga kao da ću tim novcem kupovati čokoladice. A sve je isplanirano, 20 miliona KM ide za vrtiće. Izgradnju i neke druge korake. Cilj je da vrtići budu besplatni, u saradnji Republike i lokalnih zajednica. Djeca su prioritet. Takođe, iz tog budžeta se finansiraju i neke operacije u inostranstvu. Naravno, najveći dio posla tu radi Fond solidarnosti, što je svakako jedan od najboljih projekata u istoriji Republike Srpske.
Šta je u 2024. bilo važno u političkom smislu?
Desila se jedna ozbiljna stvar, a to su lokalni izbori na kojim je naša grupacija pobijedila u više od 70 opština i gradova. Naravno, nismo dobili pozicije gradonačelnika u Bijeljini i Banjaluci. Ali, u Bijeljini imamo skupštinsku većinu, a za Banjaluku smo čuli gradonačelnika da kaže da ne želi SNSD unutra. Mi to poštujemo, ali sada vidimo da se i po tom pitanju stvari mijenjaju. Ako procijenimo da treba da preuzmemo odgovornost za Banjaluku, mi ćemo to uraditi sa našim partnerima. Nažalost, Banjaluka će ponovo trpjeti štetu.
Šta je problem sa izgradnjom centralnog spomen-obilježja?
Rekli su nam da prebacimo tri miliona i da će grad naći još dva. Vlada je to uradila, a grad može da priča šta hoće. I opet projekat nije završen. S druge strane, u međuvremenu smo saznali da na spiskovima koji su predviđeni za uklesavanje na spomeniku nema poginulih policajaca, što je neprihvatljivo. Nije bilo ni poginulih sa prostora FBiH. Mnoštvo je tu drugih pitanja.
Kada govorimo o spiskovima, tu mora da se uključi država, grad teško može da to završi sam.
Oni su to monopolisali i ne daju da ministarstvo boraca priđe toj priči. A onda meni dolaze borci.
Iako tvrdite da je godina uspješno završena, postoji veliki broj građana koji i dalje teško žive.
Niko ne tvrdi da u Republici Srpskoj nema ljudi koji teško žive. Znam ih i ja. I pomažem mnogima. Ali to nije dominanta priča. Nekima ne vrijedi govoriti. Oni stalno govore da sve ne valja. Šta ne valja? Kažu mi da ne mogu upoređivati Srpsku sa drugima. Kako ne mogu? Eto, prije nekoliko dana je pala vlada Austrije. Pala je vlada Francuske, pa Njemačke. Šta mislite da li je to bilo moguće prije pet godina? Izgleda da je naša krivica što imamo političku stabilnost. Samo nam još fale politički potresi. Hijene to jedva čekaju.
Domaće ili strane?
Godina je obilježena i činjenicom da se nismo povukli, niti držali do svog komoditeta. A mogao sam da izbjegnem i sankcije i sudski proces. Mogla je i Željka Cvijanović da to uradi. Kada je ona posljednji put bila u Americi, nudili su joj da razbije vlast u Republici Srpskoj. Rekla im je da je ona ozbiljna žena i da to ne mogu od nje da traže. Usred Amerike. Mjesec dana nakon povratka dobila je sankcije. Zašto? Zašto sankcije Radovanu Viškoviću, Nenadu Stevandiću, ministru zdravlja ili generalnom sekretaru Kabineta predsjednika?
Proces protiv Vas pred Sudom BiH privremeno je obustavljen iz zdravstvenih razloga. Kako ste vidjeli cijelu priču sa vještačenjem? Kakvo je Vaše trenutno zdravstveno stanje?
Oni su tamo uvjereni da sam ja kamuflirao cijelu tu priču i da sam našao nekog ljekara koji je napisao to što je napisao. Pa su na kraju poslali šest ljudi da me pregleda. Ali, ja tu drugo nešto zaključujem. Ako je taj Sud BiH zaista sud cijele BiH, a oni tvrde da je i Republika Srpska BiH, kako se nisu potrudili da angažuju ljekare sa našeg UKC-a? Ne, oni ne žele potpise i pečate iz Banjaluke. Sve mora da prođe kroz sarajevske ruke. Taj prvi vještak se izlagao pa su poslali cijeli tim koji je između onoga što je napisao doktor iz Beograda i onog što je naveo lažni vještak, našao neku sredinu. Za nekoliko dana idem na kontrolu, vidjećemo kako će to ići. Zabranjeno mi je, i to mi teško pada, da dođem na ceremonije povodom Dana Republike. Ljekari se plaše da ne pokupim neki virus, jer kada bih sada počeo da kašljem, sve to unutra bi se pocijepalo. Izgubio sam dosta kilograma u prvi mah, ali to se prilično vratilo na prethodno stanje. Mnogi su požurili da me smjeste dva metra bez geometra, ali moram ih obradovati informacijom da je sve pod kontrolom i da nema nikakvih maligniteta, što su takođe tvrdili.
Da li hapšenje Nenada Nešića treba dovoditi u kontekst pritisaka na Republiku Srpsku?
To jeste pritisak. Vidljivo je to i kroz odbijanje da slučaj procesuira pravosuđe u Srpskoj. Ne znam šta mu se stavlja na teret, nemam veze sa tom pričom, iako i to neki tvrde. Nešić je na mjestu ministra pokazao patriotsko ponašanje. Kad je bio direktor „Puteva“, bilo je nekih indicija, nekih pogovaranja i tada smo rekli da na to mjesto mora neko drugi. Naš MUP je to ispitivao, predao našem tužilaštvu, koje je reklo da nema spornih elemenata. A onda se desilo nešto u FBiH, neka firma koja je pravila neke dilove sa tim direktorom sa Sokoca, neko je tu uhapšen i onda se tragom tog hapšenja došlo i do Nešića. On je otvoreno govorio neke stvari kao protjerani Sarajlija i to njima smeta. Pokušali su da ga smijene, nisu uspjeli. Sada imamo ovo što imamo.
Ima onih, čak i iz Vašeg okruženja, koji dovode u istu ravan proces protiv Vas i Nešićev slučaj što baš nikakve veze jedno s drugim nema.
Nisu to iste stvari. Ako se pokaže da je Nešić učestvovao u nekim kriminalnim aktivnostima, nemam ništa protiv da bude procesuiran. Ima i kod Srba bitangi, lopova, kriminalaca, uopšte ne tvrdim da ih nema. I mene su dovodili u taj kontekst, ali nikada ništa nisu dokazali iako je bilo prijava. A ja sada imam manje nego što sam imao prije nego što sam ušao u politiku. To znaju svi iz mog okruženja. I porodicu sam držao van državnih poslova.
Američke sankcije koje ste pomenuli su, međutim, uvedene i Vama i članovima porodice pod obrazloženjem da ste svi uvučeni u sumnjive poslove izvlačenja državnog novca.
Igor (Dodik, op.a.) nema veze sa „Prointerom“. Niti je vlasnik, niti bilo šta. Imali su neku komunikaciju i o tome sam ranije govorio. A šta i da je bio vlasnik? Šta je problem da konkuriše za neki posao pod istim uslovima kao i drugi? Nema nijednog tendera koji na kraju ne provjere u Sarajevu. Da li su i u Sarajevu kupljeni ljudi? I na kraju krajeva, gdje je istraga ili proces koji potvrđuje to što govore Amerikanci? Usput, sve te sankcionisane firme su isplaćivale i plate, i poreze i doprinose. U „Prointeru“ su bile najveće plate u tom sektoru. A niko neće da primijeti da je to bila najjača firma iz te oblasti. Kao što je bio „Integral“. To je nekima zasmetalo i počeli su da ih ruše. Čim pokušaš nešto da napraviš, krenu da ruše. Ja znam te ljude iz firmi poput „Binga“ ili „Hife“, to su dobri momci, ali mi kao država ne smijemo da dozvolimo da „Bingo“ ovdje bude dominantan u trgovini ili „Hifa“ u oblasti prodaje naftnih derivata. Šta ako on jednog dana kaže da nema goriva za Republiku Srpsku? Ne tvrdim da ćemo ih dirati, ali govorim o tome kako razmišljam. U Srpskoj čim neka firma stane na noge dobije sankcije.
Kad su sankcije u pitanju, a i generalno američka politika, velika su očekivanja u srpskom korpusu od Donalda Trampa koji preuzima funkciju za nekoliko dana. Šta očekujete da će se dešavati nakon inauguracije?
Nešto sam svojevremeno zucnuo o tome pa je to dočekano kao jeres. Jer otkud ja smijem da se bilo čemu nadam. Naravno da se nadam, jer znam kako je izvedena priča sa sankcijama. Sve je plod djelovanja opozicije i Majkla Marfija koji dobro stoji u Stejt departmentu. Opozicija mu je pisala spiskove ljudi i firmi, a onda je to ovaj posredstvom Entonija Blinkena završavao. Međutim, mislim da će se to promijeniti. Imamo i mi neke prijatelje u SAD. Ne bi trebalo zaboraviti da smo uticali na Srbe u SAD da glasaju za Trampa. Radili smo to i 2016. i 2024. godine. Nas zanima da sankcije budu skinute ljudima. Sa firmama je gotovo, one su ugašene. Razmišljamo i da tužimo Marfija, ali puno je važnije što imamo informacije da će u tom odjeljenju koje se bavi sankcijama svi biti promijenjeni. Tramp će raditi drugačije od demokrata. Naš je cilj neutralna pozicija Amerike. Oni su do sada bili jednostrani i činili su sve da sruše Dejtonski sporazum. Kada to vidimo, mi nemamo nijedan razlog da ga branimo. Očekujem da Amerikanci kažu da prepuštaju ljudima u BiH da odluče o sudbini zemlje, a mi znamo šta ćemo odlučiti.
Ušli smo u godinu „okruglih“ godišnjica. Biće obilježeno tri decenije od događaja u Srebrenici, „Oluje“ i na kraju slijedi 30. godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Za desetu i dvadesetu godišnjicu tih događaja bilo je prilično burno. Da li očekujete neke veće pritiske?
Prvo, Srebrenica nije naša priča. Neka oni obilježavaju šta žele, nas to ne zanima. Efraim Zurof, najveći autoritet za genocid, rekao je da u Srebrenici nije bio genocid. Nešto slično je govorio i Ričard Grenel, a nedavno i Vilijem Montgomeri. I svi oni smiju da govore da nije bio genocid, ali, eto, mi ne smijemo. E, pa, govorićemo. Niko neće, povodom te godišnjice, staviti nijedno veliko političko pitanje na sto kao što je to rađeno prethodnih godina. Za 20. godišnjicu Aleksandar Vučić je došao u Potočare pa je tamo zamalo linčovan, a to je bila dobra prilika za iskorak. Jasno je ko je tu priliku upropastio. Oni će tamo orgijati i ove godine. Da, baš tu riječ upotrebljavam, iako znam da ću biti napadnut. Što se tiče „Oluje“, to ćemo dostojanstveno obilježiti zajedno sa Srbijom. Sada bi to obilježavanje trebalo da bude na teritoriji Srpske. A što se Dejtona tiče, tri decenije od potpisivanja može da bude dobar povod da konstatujemo da je taj sporazum mrtav i da su ga ubili Amerikanci.
U godini iza nas održan je Svesrpski sabor. Da li ste zadovoljni sprovođenjem zaključaka i kako će, na kraju krajeva, u Srpskoj biti proslavljeno Sretenje. Sjetimo se i da je bilo mnogo nesporazuma u vezi sa tim praznikom u odnosu na Dan Republike?
I kako je završilo? Slavimo Dan Republike kao što smo i do sada, a obilježićemo i Sretenje. Prigodno. To je nacionalni praznik Srbije, a svaki praznik Srbije je i naš praznik. Obilježićemo ga u Banjaluci, a onda ćemo otići u Beograd. I jednog dana kada se udružimo sa Srbijom, ostaće 9. januar kao praznik.
Zašto na vizualima i bilbordima povodom Dana Republike nigdje nije naveden „9. januar“? To izaziva reakcije ovih dana.
Ne znam šta misle ti što reaguju. Ako Dan Republike nije 9. januara, zašto je 8. januara akademija, a 9. januara defile? Ne znam o čemu uopšte govore. Kakve to veze ima. Koliko znam, Dan Republike je 9. januara pod sloganom „Za vječnost stvorena“. Sve drugo su prazne priče.
Kako gledate na studentske proteste u Srbiji?
Mi smo nešto slično prošli kroz priču zvanu „Pravda za Davida“. To je isti mehanizam. I da budem jasan, mene je zaboljelo stradanje tog momka, bio sam kod porodice, razgovarali smo, čak sam i prekršio neke procedure dozvoljavajući ocu da bude dio tima za istragu. Ali njega su onda preuzeli stranci i opozicija. I dalje insistiram na tome da taj slučaj bude razriješen. A svojevremeno su i mene lično krivili za smrt tog momka, pričali su svašta. Ovo u Srbiji je slično. Da se razumijemo, tragedija u Novom Sadu je bolna i ne može se ničim opravdati. Da li je moguće da postoji propust sistema? Da, naravno. Ali, izvinite, šta hoćete od Vučića? Je li rekao da će svi odgovarati, jesu li ljudi podnijeli ostavke, je li optužnica podignuta? Sve to nije dovoljno. To što se dešava u Srbiji nigdje nema na taj način. Šta oni očekuju? Da Vučić nekog zatvara ili da on bude zatvoren? Sve to je politička priča. Čuo sam se sa Vučićem nakon tragedije. On je bio satrven, propao, strašno ga je pogodilo, osjećao je odgovornost, ne personalno, nego kao predsjednik. I preduzete su mjere.
