Piše: Njegovo preosveštenstvo Episkop bihaćko-petrovački gospodin Sergije
Kao i svake godine, u vrijeme pred nadolazeću proslavu međunarodne Nove godine, postavljamo sebi pitanje: da li smo, uistinu, hrišćani kakvi trebamo biti ili nas je duh Zapada u potpunosti porobio, obesnažio i duhovno obeščastio?
Nije moguće zvati se pravoslavnim hrišćaninom, a, s druge strane, odbrojavati dane i časove dok satovi na gradskim trgovima ne otkucaju ponoć. Tek tada, u svjetlu gradskih trgova i blještavilu skupocjenog vatrometa, zagledajmo se u sopstveni duhovni bezdan, u kojem, sem taštine ovog prolaznog svijeta, nećemo naći ništa drugo, a naročito ne Onoga čije Ovaploćenje radosno praznujemo sedam dana kasnije. Ili, što bi rekao Ava Justin: „Kakva tmina, kakva pomrčina!“
Znajući da neobožen ljudski duh stremi samo prolaznom i ništavnom, varljivom i propadljivom, a imajući nekad na umu ovo što mi danas imamo pred očima, Sveti Jovan Zlatousti, patrijarh carigradski, prije gotovo sedamnaest vijekova je rekao: „…Naš grad se, međutim, razuzdano veseli, blista i ukrašava; kao neka žena koja voli raskoš i uljepšavanje, i trg se danas brižljivo ukrašava, oblačeći se u zlato i raskošne odežde, obuću i drugo tome slično… Ako pak želiš da ukrašavaš, onda ne ukrašavaj svoju radionicu, nego dušu; ne ukrašavaj trg, nego svoj um, da bi se divili angeli, da bi ti arhangeli bili blagonakloni i da bi te Gospodar angela nagradio Svojim darovima…“
Kako tada, tako je i danas. Mnogo toga se promijenilo oko nas, a malo u nama. I dalje smo oni isti. Lutamo, tumaramo, tražeći sebe u nečemu gdje nas nema niti nas je ikada i bilo. Hrišćani smo na usnama, a sve manje u srcu, na djelu.
Gradimo hramove, pustošimo duše; slavimo slave, a ne pričamo sa bližnjima; na zidovima ikone, a ispod tih istih ikona, na televiziji, gledamo Zadruge, Parove, Farme… Lažemo jedni druge, a najviše Gospoda, Koji nam dvije hiljade godina poručuje da se sve pošasti „izgone postom i molitvom“ (Mt. 17, 21).
Možemo li se moliti i postiti na ulicama i trgovima, uz polugole pjevačice i hektolitre piva? Ne. Ne možemo. Zato će većina izabrati ovo drugo, a post i molitvu ostaviti za starost, kada će čovjek, potrošen od svijeta i u svijetu, valjda konačno potražiti izgubljenog sebe.
Na kraju, zanemarivši nezanemarivi post, upitajmo se kao Srbi, imamo li razloga za slavlje na trgovima, u kafanama, u porodičnim domovima?
– Imamo li pravo na slavlje dok naša braća u Crnoj Gori pate više no ikad otkako je turska čizma napustila ovu drevnu srpsku zemlju?
– Imamo li pravo na slavlje dok zloslutni pir Mila Đukanovića prijeti da zatre sve srpsko i istinski pravoslavno od Kotora do Pljevalja, od Plava do Nikšića?
– Imamo li pravo na slavlje dok naša braća blokiraju trgove, ulice i mostove, ne bi li mafijaška hunta povukla Zakon koji je sve manje Zakon, a sve više nepravni akt kojim se dopušta silovatelju da posjeduje svoju žrtvu?
– Imamo li pravo na slavlje dok naša braća na Kosovu i Metohiji biju bitku za goli opstanak, dok južno od Ibra žive u getima kao Jevreji tokom Drugog svjetskog rata?
– Imamo li pravo na slavlje dok nas je manje iz godine u godinu, dok nas sve više odlazi u bijeli svijet u potrazi za poslom nego što nas se rađa?
Bezbroj pitanja, a odgovor jedan: narod koji nestaje raduje se sopstvenoj smrti. Umjesto da se svi saberemo oko Bogomladenca Hrista, mi ćemo ludovati po trgovima, obeščašćujući post koji je u toku.
Neka se svako od nas zapita za svoju odgovornost pred Bogom i istorijom, pred precima i potomcima, da bismo mogli napraviti radikalan zaokret u duši i životu, da bismo sa ivice provalije, pokajanjem, našli istinski put, kao onomad Mojsije u zemlju hanansku.
