Raspad BiH kao da se već dogodio, samo što protektorat neće da ga ozvaniči, ocijenio je profesor emeritus Nenad Kecmanović.
– Preživjeli su samo njeni dijelovi – Republika Srpska, Herceg-Bosna i, spolja omeđena, bošnjačka Bosna na svega četvrtini teritorije – naveo je Kecmanović u autorskom tekstu za „Politiku“.
Prema njegovim riječima, toliko Bošnjaci realno kontrolišu, a umišljaju da imaju nasljedno pravo na cjelinu, jer je „sva Bosna pod Osmanlijama bila begovska zemlja“.
Kecmanović ocjenjuje da su međunacionalni i međuentitetski odnosi u BiH postali lošiji, čak nego i tokom rata i da se, za razliku od nekadašnjih prekida vatre i razmjene ratnih zarobljenika, sada u zajedničkim organima u Sarajevu traži neprekidna razmjena političke vatre.
– Politička primirja su sve rjeđa i kraća. I još gore, Predsjedništvo, Savjet ministara i Parlamentarna skupština boluju od paralize – kaže Kecmanović.
Podsjećajući na podršku Bošnjacima nekadašnjih američkih zvaničnika poput Vorena Cimermana, Ričarda Holbruka i Bila Klintona, on navodi da Bošnjaci i dalje traže preko okeana formulu za raspetljavanje „bosanskog čvora“ umjesto da prihvate inicijativu Narodne skupštine Republike Srpske da zajedno sa Hrvatima potraže tu formulu.
On ocjenjuje da Bošnjake u njihovim očekivanjima nije probudilo, otrijeznilo, niti spustilo na zemlju to što što im je američki predstavnik Metju Palmer poručio „da neće američka konjica dojahati preko Trebevića i napraviti jedinstvenu Bosnu“, niti što su Amerikanci napustili Kabul i ostavili svoje saborce, kao ni to što u jeku epidemije virusa korona nisu dobili nijednu zapadnu vakcinu, nego rusku i kinesku i to iz „dindušmanske“ Srbije.
Prema njegovim riječima, Bošnjaci svaku novu stranu silu koja pokori Bosnu vide kao novog oslobodioca od komšija „koji su se raširili na njihovom“ i dan-danas misle da su Republika Srpska i „Herceg-Bosna“ privremeno okupirane teritorije „osvojene agresijom Srbije i Hrvatske, uz kolaboraciju domaćih izdajnika Srba i Hrvata“.
Kecmanović ističe da u BiH postoji tradicija dobrodošlice i služenja okupatoru, od vjerske konverzije i janjičarstva, preko vjerskog kadra i šuckora, do domobranstva, ustaštva SS handžar divizije.
Ta politička kultura lojalnosti okupatorima, koji su se mijenjali, nastavila se, kaže Kecmanović, do danas kada protagonisti takve političke kulture zapomažu da protektorat ne ode, iako mu je istekao dejtonski rok, i da vape da visoki predstavnik ostane, makar bio nelegalan i nelegitiman.
Nasuprot tome, dodao je on, postoji i tradicija otpora, buna, ustanaka i ratova protiv kolonizatora, pa makar se zvali poluprotektorat, visoki predstavnici, supervizori i slično.
Kecmanović podsjeća na satanizacija nobelovca Ive Andića, koji je Bosnu uveo u svjetsku književnost, negiranje prava Meši Selimoviću da se deklariše kao srpski pisac, bijes na Emira Kusturicu zato što se vratio vjeri predaka, te ukidanje kolumne Muharemu Bazdulju zato što se slikao sa nobelovcem Peterom Handkeom, koji voli Srbe.
– Ove pojave šovinizacije kulture svjedoče da je jaz između dva naroda dugoročno nepremostiv – smatra Kecmanović.
Citirajući bošnjačkog pjesnika Abdulaha Sidrana da vidi da su Bošnjaci „u nečemu pogriješili, ali da ne zna da kaže u čemu i kako dalje“, Kecmanović dodaje da bi se Sidranu sve samo kazalo da je obišao Andrićgrad i zastao pred skulpturom braće Sokolović – Mehmeda i Makarija.
– Ali, nije. Ostao je u Sarajevu da sanja svu Bosnu bošnjačkom i ne čuje šta o tome kažu Srbi i Hrvati koji čine 80-procentnu većinu na dvije trećine BiH. Nije li to mirni razlaz de fakto – ocijenio je Kecmanović.
