BiH je, izgleda, jedina zemlja u svijetu koja može da uputi protestnu notu nekoj drugoj državi, dok nijedna druga zemlja ne može da uputi protestnu notu BiH, jer ne zna kome će je uputiti u razjedinjenoj zemlji, koju sve više razdire Konaković, sprovodeći spoljnu politiku prema želji Sarajeva ili „nekog“ drugog?
Piše: Milorad Gutalj
Bošnjački političari iz Federacije koji su izabrani u zajedničke organe BiH čine sve da njihov dio Federacije postane samostalna enklava, sama sebi dovoljna, bez prijateljskih kontakata sa zemljama u okruženju.
Ne ulazeći u nedavnu prošlost šta su sve bošnjački ministri spoljnih poslova radili da stvore politički imidž svoje samodovoljnosti u tamnom vilajetu, izvjesno je da se toj plejadi pridružio i Elmedin Konaković, aktuelni ministar spoljnih poslova u Savjetu ministara, nastavljajući užurbano raditi na procesu otuđenosti „njegove“ enklave od svih drugih zemalja iz neposrednog okruženja.
Konaković svojim političkim djelovanjem kao ministar spoljnih poslova ne predstavlja subjektivitet BiH i njene konstitutivne narode, osim Bošnjaka, jer je obavljajući tu funkciju u kratkom vremenu uspio da, bez imalo političke potrebe, uputi protestne note Srbiji, Crnoj Gori i najnoviju Hrvatskoj.
Upućivanjem protestnih nota u ime BiH Konaković ruši Ustav BiH i srozava već srozani kapacitet dijela zemlje koju predstavlja, djelujući u svoje i ime svoje partije, istovremeno ne tražeći mišljenje Predsjedništva BiH koje je jedino prema Ustavu zaduženo da vodi spoljnu politiku.
Konaković je slanjem protestne note Hrvatskoj zbog izjave predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića da „ako ne prevlada koncept tri konstitutivna naroda, neće biti BiH“, pokazao da je politički nezreli skorojević koji ne poštuje Ustav svoje zemlje.
Ambasada Hrvatske u BiH je, štiteći dignitet predsjednika Hrvatskog sabora, koji je bio u službenoj posjeti BiH, potvrdila Jandrokovićevu izjavu, samo drugim riječima: „Ustavna kategorija konstitutivnih naroda… natkrovljujuće je načelo Ustava višeetničke BiH, koji proizilazi iz Dejtonskog-pariskog mirovnog sporazuma i temelj je njenog opstanka“. Ili, kako su protumačili hrvatski mediji, „taj Ustav je i za Konaković Elmedina i Kuran i Biblija i Tora“.
„Dok Zagreb istrajno pruža ruku saradnje“, pišu hrvatski mediji, „iz Sarajeva redovno stižu udarci po toj istoj ruci“.
I predsjednik Srbija Aleksandar Vučić ispružio je ruku za saradnju sa BiH, koja još nije prihvaćena. Dan nakon pokušaja „rulje“ da ga ubiju 11. jula 2015. godine, kada je prisustvovao komemorativnom slupu u Potočarima kod Srebrenice, Vučić je ispružio ruku saradnje, dok bošnjačka politika, poslije tog bezumnog čina, nije ni pokrenula istragu niti će.
Umjesto prihvatanja pružene ruke, Konaković upućuje protestnu notu Srbiji, nezadovljan tekstom Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda usvojene na Svesrpskom saboru u Beogradu 8. juna, jer, smatra Konaković, u pojedinim dijelovima podriva suverenitet BiH.
Konaković u svom pohodu na komšijske zemlje nije zaobišao ni Crnu Goru, pa joj je uputio protestnu notu zbog, kako je naveo, spornih izjava predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića da je „Svesrpski sabor skup dviju država“.
Hrvatska je, nakon Konakovićeve protestne note, reagovala tražeći da je za uravnoteženi i korektan diplomatski odnose dvije zemlje neophodna iskrena diplomatska saradnja, ali da neće unedogled držati ispruženu hrvatsku ruku samo za sarajevske udarce.
Političko Sarajevo nema izgrađen diplomatski stav ni po jednom segmentu obostrane saradnje sa drugim zemljama, nego sprovodi politiku vlastitog viđenja. Ukoliko se politika neke zemlje ne podudara sa željom bošnjačkih političara, odmah se proglašava nedobronamjenom zemljom koja ruši suverenitet BiH, ne poštuje Dejtonski sporazum i koja pokušava da dijeli BiH.
Konakovićevo slanje protestnih nota Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori je, možda, potez ucijenjenog diplomate koji „igra“ po nečijim notama radi usložnjavanja politike situacije, odbacivanje dejtonske ustavne BiH, što rezultira minimiziranjem uloge Predsjedništva BiH u usaglašavanju i sprovođenju spoljne politike.
BiH je, izgleda, jedina zemlja u svijetu koja može da uputi protestnu notu nekoj drugoj državi, dok nijedna druga zemlja ne može da uputi protestnu notu BiH, jer ne zna kome će je uputiti u razjedinjenoj zemlji koju sve više razdire Konaković, sprovodeći spoljnu politiku prema želji Sarajeva ili „nekog“ drugog.
