Piše: Rajko Vasić
Znam da se ni u čijoj kući, kad je bio mali, nije pominjao Ustav. Ni kad je izrastao. Ali, onda se ne baviš politikom, društvom, strankom, nacijom, državom, suvrenitetom… Ili se zabiješ, pa godinama učiš. Ili ideš da orezuješ voćke, sadiš krompir, ganjaš zlatice…
Nije logično da nakon svih faza opozicionarstva:
- analfabetizma,
- anarhije,
- plaćeništva
- izdaje…
postaviš se u poziciju ustavorušitelja vlastite države. Za koju ti nisi prstom mrdno.
Neki od organa u toj životinji ne postoji. Nešto temeljno nedostaje.
Djelovati u Narodnoj skupštini, kada je novi ustav u pitanju, na način folklornih Šešeljevih radikala i drugih sitnih srpskih ćorkana, napuštati glasanje, sa namjerom da se pokaže opozicionarstvo, da se pridobije novi procenat javnosti, da se rezervišu glasovi na sljedećim izborima, težak je promašaj svijesti na putu u nesvijest.
Nije ovo, više, ona javnost kad je na nekim manje bitnim tačkama, to moglo da koristi.
Ovdje se ne radi o nijansama i drugom mišljenju, o slobodi i demokratiji iznošenja stavova. Radi se o opstanku Srpske. O njenoj odbrani, samo što nema oružja i rata.
Ustavorušitelji Srpske mogu da se podvedu pod uobičajenu količinu dezerterstva. Samo što su dobili javni prostor i mjesta u parlamentarnoj demokratiji.
Nu.
Pošto nije rat, moram konstatovati da se radi o poremećaju nedostatka svijesti.
Radi se o manjku, ili poptunom nedostatku, političke svijesti.
Radi se o odsustvu nacionalne svijesti.
Radi se o neshvatanju države, suvereniteta i opstanka.
Radi se o neshvatanju dosadašnjeg našeg puta. Krvavog puta.
Radi se o neshvatanju budućih puteva, prepreka i koordinata.
Ne možeš da se baviš politikom, nacionalnim poslovima, državnim poslovima, ako ti je krajnji domet napad na Dodika.
To je zapadna formula, isto kao i napad na Sadama, na Gadafija, na Čaušeskua, na Miloševića…
To je terorizam.
