Tvrdnja političkog Sarajeva da se „stanovnici BiH ne mogu i nikada neće veseliti vojsci Srbije“, je netačna iz razloga što se srpski narod u Republici Srpskoj, kao i većina Srba u Federaciji BiH veseli vojsci Srbije, doživljavajući je kao svoju.
Piše: Milorad Gutalj
Bošnjačko Sarajevo je u posljednje vrijeme postalo centar diplomatskih skandala naivno vjerujući da će time privući pažnju na sebe u ostvarivanju svojih zacrtanih ciljeva koji se odnose na nepodijeljenu i samu sebi dovoljnu Bosnu kojom će suvereno vladati.
Najnoviji diplomatski skandal bošnjačkog Sarajeva jeste onemogućavanje obilježavanja Dana državnosti Srbije i Dana vojske Srbije, koji je trebalo da se održi 13. februara u hotelu „Hils“ na Ilidži kod Sarajeva.
Sarajevske političke strukture, koju rade po nalogu nekih zapadnih ambasada, jer o mnogo čemu nemaju vlastito mišljenje, ustvrdile su da se „stanovnici BiH ne mogu i nikada neće veseliti vojsci Srbije“, jer, kako su rekli, ta ih vojska podsjeća na najstrašnije zločine počinjene na ovim prostorima.
Ovakav stav pokazuje da bošnjačko Sarajevo ima jako kratko pamćenje koje, reflektujući u prošlost, pokazuje da nema vlastiti istorijski identitetski hod sa kojim bi se identifikovalo i procjenjivalo kada treba nastupiti diplomatski, a kada korektno politički.
Bošnjačkom Sarajevu treba osvježiti istorijsko pamćenje i skrenuti pažnju na najmanje dvije stvari.
Srpska ili Kraljeva vojska je pod komandom vojvode Stepe Stepanovića pobjedonosno ušla u Sarajevo 1918. godine, oslobađajući ovaj grad od austrougarske okupacije. Sarajlije muslimani su tada klicale srpskoj oslobodilačkoj vojsci i pjevale – „Sarajevo ispod Trebevića, sad si varoš Karađorđevića“.
A, samo četiri godine ranije te iste Sarajlije – muslimani dočekale su austrougarskog okupatora sa cvijećem, čineći najstrašnije zločine nad srpskim narodom kao šuckori u austrougarskoj vojsci. O zločinima muslimana i šuckora koje su počinili nad srpskim narodom od 1914. do 1918. godine pisao je i nobelovac Ivo Andrić.
Srpska vlast u oslobođenoj zemlji nije osvetnički djelovala na muslimanske zločine nego ih je, stvarajući novu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Krljevinu Jugoslaviju, amnestirala kao ravnopravne građane.
Tako su muslimani ušli nekažnjeno u novu državu protiv koje su se, čineći zločine, borili. Dobili su sva politička i druga ravnopravna prava organizovani u Jugoslovensku muslimansku organizaciju koju je vodio Mehmed Spaho.
I, drugo. Tvrdnja da se „stanovnici BiH ne mogu i nikada neće veseliti vojsci Srbije“ je netačna iz razloga što se srpski narod u Republici Srpskoj, kao i većina Srba u Federaciji BiH veseli vojsci Srbije, doživljavajući je kao svoju.
Ponašanje političkog Sarajeva najbolje je opisala srpski član i predsjedavajuća Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, ističući da je Sarajevo još jednom pokazalo svoju mračnu stranu i krajnju netolerantnost. Cvijanovićeva je navela da „mržnja koju Sarajevo emituje ka Srbiji ne može, a da se ne odrazi na percepciju Republike Srpske i srpskog naroda prema BiH“.
Ovo nije jedini diplomatski skandal koje uporno proizvodi bošnjačko Sarajevo, ponašajući se i dalje kao razmaženo derište, na koga više niko ne obraća pažnju.
Perjanica tih skandala Elmedin Konaković, ministar inostranih poslova u Savjetu ministara, uputio je protestnu notu Hrvatskoj zbog izjave predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrakovića koji je izrazio uvjerenje da će „koncept tri konstitutivna naroda na kraju prevladati jer inače neće biti BiH“. Jandraković rekao samo ono što je zapisano u Ustavu BiH.
Konaković je uputio i protestnu notu i Srbiji zbog prisustva državnih predstavnika Srbije na obilježavanju 9. januara – Dana Republike Srpske, iako je Republika Srpska, koja je nastala 9. januara 1992. godine, priznata međunarodnim ugovorom 1995. godine u Dejtonu.
Treba podsjetiti da je bošnjačko Sarajevo izazvalo diplomatski skandal kada su članovi Predsjedništva BiH Željko Komćić i Šefik Džaferović odbili susret sa šefom ruske diplomatije Sergejom Lavrovom, samo, kako je navedeno, iz razloga što se dan prije sa Lavrovom sastao tadašnji srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik.
Ovdje je izlišno pominjati bošnjačke skandale koji su se odnosili na zabranu preleta srpskih helikoptera da gase požare u Republici Srpskoj ili da srpski zvaničnici posjete srpska stradanja u Prebilovcima, Koritima i drugim stratištima, pa sve do zabrane ulaska srpskih naučnih radnika i akademika iz Beograda u nikad suvereni i unitarnu BiH.
Šta se to dešava našim komšijama muslimanima ili Bošnjacima ili Bošnjanima da ne mogu da, „upravljajući sobom“, sarađuju sa komšijama na ravnopravnim osnovama, nego diplomatskim skandalima provociraju i dižu tenzije, tražeći saveznike na Zapadu, iako su svjesni da im ni oni ne mogu pomoći u ostvarivanju svog nauma da protjeraju Srbe i Hrvate iz njihovih „Gaza“.
Bošnjaci, ranije muslimani, u svom istorijskom trajanju nisu imali ni bune ni oslobodilačke ratove protiv okupatora nego su ga upravo uvijek dočekivali sa cvijećem da mu služe. Ni loša „iskustva“ iz dva svjetska i građanskog rata nisu im pomogla da žive slobodno u svojoj zemlji, pa žele opet tuđu „čizmu“ da joj služe.
Svojataju Nijemca Kristijam Šmita, koji nije ono za što tvrdi da jeste, a Bošnjacima jeste samo ako radi protiv Srba – a radi, ili američkog ambasadora Majkla Marfija u koga su uložili sve „karte“ da im „donese“ unitarnu, a koji na njihovu veliku žalost neobavljena posla nepovratno pakuje kofere.
Konakoviću je ostalo još da u ime svih Bošnjaka napiše sam sebi protestnu notu i da ostavi posao kojim samo izaziva diplomatske i druge skandale.
