„Sud Bosne i Hercegovine“ objavio je obrazloženje presude u predmetu Milorada Dodika, no to obrazloženje više nalikuje političkom pamfletu nego pravosudnom aktu, piše Poskok.info.
„Sud“ je svjesno odbio odgovoriti na ključno pitanje koje je postavila obrana: Kako je moguće da se Krivični zakon BiH mijenja dekretom, bez zakonske procedure, protivno svjetskim konvencijama koje izričito zabranjuju takvu praksu?
Ovo pitanje nećete vidjeti na „Kliksu“. Ovu temu tužioci BiH izbjegavaju ko faksimil na kojem se Marfi hvali kako je spasio Cikotića. Ovo je pitanje svih pitanja. Dokaz da je Šmit, pucajući u Dodika, pucao u sebe. Jer se u svom nasilju i egoizmu očešao u svetost pravnih postulata na kojima je utemeljen današnji svijet ljudskih prava. Rušeći Dejton, i način na koji je propisamo da se jedino može mijenjati Krivični zakon, u Parlamentu dakle, pojma nije imao da ujedno ruši mnoštvo konvencija i institucija nadređenih ne samo Dejtonu nego svim svjetskim ustavima. Za takvo nešto on tek nije ovlašćen. Niti mu to ovlašćenje mogu dati čak ni famozne članice Savjeta za impelmentaciju mira (PIC). U kojima to pravilo takođe vrijedi. I koje će ga se sada morati javno odreći.
Sud se, umjesto da odgovori obrani, fokusirao na skretanje pažnje. Na banalno i ofucano pitanje legalnosti imenovanja nelegalnog Kristijana Šmita, pozivajući se na Ustavni sud BiH i praksu PIC-a, te citirajući ranije presude. Premda se niti jedna nije bavila legalnošću šefa OHR-a.
Time se javnosti pokušava podvaliti teza da je „sve u redu“ jer je Šmit legalan – ali presuda uporno izbjegava odgovor na ono što je srž slučaja.
A to je: Ima li Šmit pravo kršiti i samom Dejtonu nadređen međunarodne konvencije o ljudskim pravima – ili nema?
Jer, sve i da je Šmit apsolutno moćan i apsolutno legalan, iako i to i dalje diskutabilno, ostaje činjenica da je on svojim dekretom izmijenio Krivični zakon – što je strogo zabranjeno prema:
- Članu 7. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja zabranjuje dekretalne izmjene Krivičnog zakona.
- Članu 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji zabranjuje dekretalne izmjene Krivičnog zakona.
- Članu II. Ustava BiH (stavovi 2 i 3), koji zabranjuje dekretalne izmjene Krivičnog zakona.
- Temeljima međunarodnog prava i prakse svih suvremenih demokratija, koji isto tako zabranjuju dekretalne izmjene Krivičnog zakona.
Krivični zakon nije običan zakon. Jedini je koji je zaštićen i van Ustava BiH. Snažnim međunarodnim konvencijama. Samo Krivični zakon. Niti jedan drugi.
Zašto? To je jedini zakon koji se bavi uskraćivanjem ustavnih prava, u kojem su kazne – zatvorske. To je jedini zakon koji suspenduje slobodu. Zato Krivični zakon mora biti javan, predvidiv i usvojen od zakonodavne vlasti. Da ne bi bio zloupotrebljen od moćnika u obračunu s pojedincem ili grupom. U suprotnom postaje oružje nepravde.
Upravo zato u svim zemljama svijeta on se može mijenjati isključivo u zakonodavnoj proceduri, javno, predvidivo i uz parlamentarni nadzor. Jer u suprotnom bismo živjeli u režimu, apsolutističkoj monarhiji, gdje jedan čovjek može samovoljno odlučivati o kaznama, zatvorima i ljudskoj slobodi. I upravo se to dogodilo. Krivični zakon BIH izmjenjen je suprotno međunarodnim poveljama koje su iznad Šmita i Dejtona. Nije donesen u zakonitoj proceduri kakvu traži ne samo Ustav BiH nego cijeli svijet.
Suprotno svjetskim poveljama Šmit nije imao mandat mijenjati Krivični zakon. Nije imao mandat učiniti to bez procedure, tajno, nepredvidivo i bez parlamentarnog nadzora. Neke druge zakone, ako je legalan, i ako se dogovorimo da može, možda čak i jeste, ali Krivični zakon ne. Svijet nije mogao dopustiti jer sve zemlje PIC-a dužne su poštivati istu tu povelju o zakonitoj izmjeni Krivičnog zakona.
U Ustavu BiH jasno stoji da su konvencije i povelje iznad Ustava BIH. Kako je OHR dio Opšteg okvirnog sporazuma, to znači da su te konvencije i iznad OHR-a. I Šmit je to morao znati.
Šmit je time kompromitovao države PIC-a koje su ga imenovale, te dio Savjeta bezbjednosti koji stoji iza njega, jer je sada na njihova pleća prenio odgovornost za kršenje osnovnih ljudskih prava u BiH. Njihov autoritet, ako ga ne sankcionišu, prestaje u BiH, a pitanje je zašto uopšte više i postoji, budući da su i nakon presude stale uz Šmita.
Istovremeno, Šmit je Dodiku dao status žrtve, čovjeka kojem je zabranjeno političko djelovanje, kretanje i sloboda izražavanja – sve to dekretom, mimo volje Parlamenta BiH i ustaljene pravne prakse.
U svemu tome, Sud BiH, koji je sudio prema tom neustavnom dekretu, bio je dužan zatražiti mišljenje Ustavnog suda. Zašto? Zato jer tamo sjede stručni ljudi koji pravo i povelje moraju poznavati bolje od Šmita. No, umjesto tog dobili smo sistemsko ćutanje. Što će reći da se radi o političkom suđenju.
Ustavni sud BiH je, pak, tri puta imao priliku zaustaviti ovu pravnu katastrofu, odmah nakon objave u Službenom glasniku, prilikom podizanja optužnice i prilikom izricanja presude i svaki put je to odbio učiniti. Dakle, opet sistemsko ćutanje.
Samim time članovi Ustavnog suda BiH sebe su proglasili pravnim neznalicama ili pak slugama pravne neznalice i protuustavnog Šmita.
U zemlji koja se poziva na vladavinu prava – to je pravni i institucionalni skandal prvog reda.
Ovo su njihova imena: Seada Palavrić, Valerija Galić, Angelika Nussberger, Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja.
Oni su sada već sramota globalne pravne zajednice čovječanstva.
No, ključna tačka dolazi na kraju:
Činjenica da niti jedna sudska instanca u BiH nije reagovala na kršenje međunarodnih pravnih normi prilikom izmjene Krivičnog zakona – iako su te norme iznad Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma – ne otvara samo pitanje korumpiranosti domaćeg pravosuđa. Ona otvara mnogo teže pitanje:
Je li Kristijan Šmit dobio ovlašćenja – i ako jeste, od koga – da ruši:
- Evropsku konvenciju o ljudskim pravima,
- UN Pakt o građanskim i političkim pravima,
- Bečku konvenciju o međunarodnim ugovorima,
- Ustav BiH (čl. II),
- međunarodne standarde pravne sigurnosti,
- načelo zakonitosti,
- načelo predvidivosti prava,
- i samu ideju ustavne demokratije?
Ako jeste – onda svijet mora znati da je Šmit dobio mandat ne da štiti mir u BiH, nego da briše norme koje je čovječanstvo gradilo vijekovima.
Ako nije – onda je to što je učinio nelegalno, nevažeće i pravno ništavno. Pod pritiskom političkog Sarajeva ili možda uz finansijsku podršku one zemlje u koju je Incko otputovao nakon što je i sam pred kraj mandata nametnuo izmjenu Krivičnog zakona kojom se sankcioniše negiranje „genocida“. Inckovo kršenje međunarodnih povelja je slično kao i Šmitovo, s tim što on ovaj zakon nije pisao ciljano, s namjerom da nekog isti tren pritvori.
U oba slučaja – pitanje Šmitove odgovornosti je pitanje koje više ne može ostati unutar granica BiH. Ono je već međunarodno.
Igra tek počinje
Međunarodna pravna zajednica, naime, već postavlja pitanja.
Kad svijet sazna da je zbog dekretalne izmjene Krivičnog zakona progonjen lider jednog naroda, a ne ratni zločinac – Šmit neće pasti samo u BiH.
Pašće kao paradigma nekompetencije i izopačenja mirovne misije u mnogim zemljama svijeta.
I tu dolazimo do ključne istine:
Sud BiH ovo zna. Zato i piše politička, a ne pravna obrazloženja. Zato jer zna da slijedi međunarodno poništenje presude. I to ne samo presude – već i njihove savjesti. A potom i karijera i pozicija.
Sudci kao pojedinci vjerojatno neće biti kazneno gonjeni – osim ako se ne utvrdi namjera ili korupcija. Ali pravni sistem BiH postaje duboko kompromitiran, jer je u niz navrata sistemski prešutio međunarodne obveze BiH, dozvolio je da visoki predstavnik dekretom mijenja Kazneni zakon, zanemario je međunarodne povelje koje su iznad Daytonskog sporazuma.
Pravo pitanje sada je:
Je li Šmit djelovao po nalogu dijela članica PIC-a koje su mu možda prećutno dale zeleno svjetlo da zaobiđe međunarodne konvencije – i tako kompromituju ne samo domaće pravo, nego i međunarodni poredak? Ako da, svijet mora znati: Ko su te članice i je li Upravni odbor članica PIC-a iznad UN-a?
