U politici, bilo da je riječ o našem regionu ili širim relacijama, poznat je fenomen pijetlova koji prerano zakukuriču. To su osobe koje u određenom periodu privuku značajnu pažnju biračkog tijela jedne stranke ili bloka, ali, pošto je riječ o fazama kada izbora nema na vidiku, energija koju su uspjeli da pokrenu vremenom splasne i, dok dočekaju izlazak građana na glasačka mjesta, u najvećoj mjeri nestane.
Nema razloga za procjenu da je Draško Stanivuković, aktuelni predsjednik Gradskog odbora Partije demokratskog progresa u Banjaluci, svjesno pristao na tu ulogu ili da je čak imao motiv da, za potrebe vlasti, izazove pometnju u redovima njenih kritičara, što mu pripisuju pojedinci iz drugih opozicionih struja u Republici Srpskoj. Prije će biti da je u njegovom slučaju riječ o simbiozi nekoliko faktora hoda prema raspletu koji će se teško moći nazvati pobjedničkim.
Prva otežavajuća okolnost za dostizanje postavljenog cilja – funkcije gradonačelnika Banjaluke, jeste potpuno pogrešan tajming upoznavanja javnosti sa ovakvom ambicijom. Naime, Stanivuković je, zvanično, na čelo GO PDP-a došao u decembru 2018. godine, a istovremeno je obznanjena i puna partijska podrška njegovim gradonačelničkim pretenzijama. Ako se zna da je mjesecima prije toga pripreman teren za obje kandidature, to znači da je on u čitavu priču o namjeri da postane vodeći čovjek grada pored Vrbasa ušao gotovo dvije i po godine prije lokalnih izbora, čiji je redovni termin u oktobru 2020.
Ne postoji politički mag koji je u stanju da održi entuzijazam među potencijalnim glasačima tokom tako dugačkog, maratonskog perioda. Na prostoru bivše Jugoslavije, ovakav poduhvat nisu uspjele da iznesu na plećima ni vještije ličnosti, sa vidljivijim talentom za politiku od Stanivukovića. U susjednoj Hrvatskoj, u „ropotarnici povijesti“ već se nalazi niz onih koji su htjeli da zauzmu poziciju tzv. treće snage između HDZ-a i SDP-a. Ko još pamti istraživanja javnog mnjenja u kojima su tamošnji laburisti, zatim Mirela Holy, Most, Živi zid, Dalija Orešković, a u novijem periodu i Mislav Kolakušić, dostizali više od 15 odsto glasova podrške, sa tendencijom da se čak ozbiljno umješaju u borbu za drugo mjesto na tabeli popularnosti? Sve to je danas savršeno nebitno, jer su tempirali sopstvene napore tako da dosegnu maksimum u periodima kada nema izbora i kada nikoga ne mogu da ugroze.
I na globalnoj sceni ima sličnih primjera, a najočitiji je uspon i pad Najdžela Faraža, lidera Bregzit partije u Britaniji. Čovjek je na izborima za Evropski parlament u maju ove godine vodio prvoplasiranu stranku, sa blizu 30 procenata osvojenih glasova, da bi do decembra, odnosno glasanja za parlament Ujedinjenog Kraljevstva, pao na samo dva odsto glasova. Ispostavilo se da je, zahvaljujući znatno izraženijem smislu za famozni tajming, trijumf među biračima sa ovakvom orijentacijom ostvario Boris Džonson, dakle političar sa gotovo identičnim sistemom vrijednosti kao Faraž, ali i osjetno boljom selekcijom bitnog i nebitnog.
Ako se sa britanske scene vratimo na teren RS, možemo da vidimo i drugu otežavajuću okolnost za pokušaj Draška Stanivukovića da postane gradonačelnik Banjaluke. To je činjenica da, sa protokom vremena, on sve više gubi elemente spontanosti u političkom djelovanju i sve više postaje marketinški proizvod. Ovakav stil, sa unaprijed pripremljenim sadržajem skupštinskih istupanja, često praćenih totalnim ignorisanjem teme koja je u tom momentu u fokusu parlamenta RS, nerijetko pruža „zicere“ političkim protivnicima. Oni ih, naravno, ne propuštaju, pa mu se, recimo, narugaju zbog kopiranja Margaret Tačer, kao u slučaju Draškovih nedavnih metafora o sladoledu, odnosno čokoladi, posuđenih od „čelične lejdi“.
Ta varijanta političara kao marketinškog proizvoda jeste viđena u širim relacijama i nije ništa novo. Ali, ako želite da budete balkanska verzija Emanuela Makrona, onda nađete vještiju ekipu „kreativaca“ za pripremu sastojaka, a ne amatere koji smatraju da je bjesomučno ponavljanje video-zapisa sa lomljenjem komada ovdašnjeg nekvalitetnog asfalta bog zna kakav „performans“, sa potencijalom da klikove na društvenim mrežama pretoči u glasove na izborima. Takođe, postoje i specifičnosti sredine, pa Makronov recept za uspjeh, po principu „200 grama dopadljive spoljašnosti, 150 grama odgovarajućeg porijekla, 250 grama nekonvencionalnih biografskih detalja, 150 grama netipičnih stavova, pola kilograma lojalnosti finansijskom etablišmentu i dvije žlice vegete“, može da bude probitačan u Francuskoj, ali ipak treba da sadrži i nekakav lokalni kolorit u Banjaluci, RS i BiH.
U uskoj vezi sa ovim limitom Stanivukovićeve kandidature jeste i njegov porodični bekgraund. Naravno, niti je on birao bogatu porodicu u kojoj će da se rodi, niti iko razuman od njega očekuje da se distancira od takve familije, niti je njegov otac, bez obzira na razna osporavanja, imao probleme sa pravosuđem zbog načina sticanja čuvenog „prvog miliona“. Međutim, po definiciji, sluh za opozicionu retoriku u aktuelnom periodu u RS imaju ili gubitnici tranzicije na domaći način ili malobrojniji, situirani dio populacije kojem je zagušljiv ovakav društveni ambijent. Kod takve publike, samo u početku može imati efekat insistiranje na tezi da je motor političkih ambicija puki humanizam, a ne hirovito nastojanje da se osim bogatstva stekne i moć. Kasnije, čak i ako je tačno, ovakvo tumačenje vlastitih motiva za ulazak u politiku izaziva ozbiljnu sumnju.
U sličnom kontekstu nalazi se i njegov status studenta. Naravno, niti treba precijenjivati značaj formalnog obrazovanja u zemlji sa mnoštvom širokobrijeških ili travničkih diploma, niti je u redu potcijenjivati lične kvalitete bez akademske verifikacije. To je posebno nesporno ako se živi u podneblju u kojem decenijama niko nije postavljao pitanje predsjedničkih kompetencija druga Tita sa četiri razreda osnovne škole. Ali, ipak, prizori hipotetičkog gradonačelnika koji u slobodnom vremenu izlazi na ispite sigurno nisu momenat koji biračima uliva povjerenje, već samo budi asocijacije na Martinu Mlinarević, ornu da diplomira tokom ambasadorskog mandata u Češkoj, a nespremnu da prizna lične duple standarde.
Napokon, tu je i treći faktor koji Stanivukovića čini lakom metom u predstojećoj izbornoj kampanji za gradonačelnika Banjaluke. To je mentalni sklop slobodnog strijelca, apsolutno nezainteresovanog za minimum stranačke discipline. Zbog toga se nerijetko, čak i među onima sa tolerantnim odnosom prema Stanivukovićevim gafovima, stiče utisak da PDP ide jednim pravcem, a predsjednik njihovog najsnažnijeg odbora potpuno drugačijim smjerom. Daleko prirodniji okvir za Stanivukovićevo političko djelovanje bio bi model za kakav su se, naprimjer, u Sloveniji opredijelili sadašnji premijer Marjan Šarec ili raniji predsjednici vlade, Alenka Bratušek i Miro Cerar. Uz djelimični izuzetak Cerara koji je odustao od ovog koncepta kada se našao u silaznoj putanji, oni vode striktno personalizovane stranke, a u njima je čak i u nazivima, sa imenima i prezimenima lidera, naglašena neprikosnovena uloga osnivača.
Međutim, Stanivuković se nije odlučio za takav put, iako konstantno koketira sa ovom alternativom. Za sada, nema dileme da će on nastaviti da se ponaša kao solo igrač, iako je dio jedne partijske strukture u kojoj, bar formalno, ne pripada najužem vrhu funkcionera, mada bi, prema hijerarhiji, mogao da uđe u krug 15 najrelevantnijih figura. Ali, ništa više od toga. Ovako, na djelu je neprirodna situacija, sa samoproklamovanim „brojem 1“ za koga ne važe nikakva pravila, i to prije ili kasnije mora da eskalira, bez obzira na način.
Na kraju, treba reći da trenutak istine za Draška Stanivukovića neće biti u oktobru 2020. godine, već u maju naredne sezone. Dakle, uopšte nije poenta u njegovom izlasku na crtu Igoru Radojičiću, već u testu – da li je spreman da se drži sopstvenog obećanja da će zajednički kandidat opozicije za gradonačelnika Banjaluke biti ličnost sa kapacitetom da ostvari najbolji rezultat. Možda to bude i on.
Ali, šta ako u danima i sedmicama rezervisanim za predaju izbornih prijava sve ozbiljne provjere budu sugerisale zaključak da su to neke druge ličnosti – od njegove stranačke kolegice Jelene Trivić, preko NDP-ovih disidenata koji diskretno najavljuju osnivanje nove stranke, Saše Lazića – Mede i Mirne Savić – Banjac, do počasnog predsjednika i sive eminencije samog PDP-a Mladena Ivanića?
Od odgovora na ovo pitanje zavisiće i definitivni stav o nedoumici – da li je Draško Stanivuković sazreo kao političar sa nepunih 30 godina ili će, u tom fahu, ostati „zelen“ i kada bude imao 50 ljeta.
