Piše: Ognjen Tadić za banjaluka.net
O besmislenosti proslave godišnjice ZAVNOBiH-a najbolje govori činjenica da danas kao okupator funkcije visokog predstavnika ovom zemljom pokušava da ovlada Njemac Kristijan Šmit – poznat i kao izbjeljivač „smeđih mrlja“, a da su nam međusobni odnosi takvi da jedni o drugima mahom govorimo kao o ustašama, ss-handžarovcima i četnicima, te ni o kome kao o partizanima.
Kada se uz to zna da se od godišnjice ZAVNOBiH-a pretenciozno pravi „Dan državnosti“ zemlje koja danas nema trunku suverentiteta i samostalnosti i koja je nastala kao nusprodukt raspada Jugoslavije, jasno je da ni onima koji su 1943. godine vijećali u Mrkonjić Gradu ni na kraj pameti ne bi palo da danas slave bilo šta, a kamoli da to očekuju od nekoga drugoga.
Vještačke tvorevine vs. prave države
Dok se tehnološki razvijeni dio svijeta bavi time kako da stvori savršenu vještačku inteligenciju zahvaljujući kojoj će nastati i savršeni robovi/sluge/radnici koji se za razliku od svojih ljudskih „kolega“ nikada neće pobuniti protiv robovlasnika/feudalaca/bogataša, ingeniozni Šmit je u BiH našao drugi način da bezgranično ovlada dijelom ljudi i uguši njihovu prirodnu potrebu za slobodom. Kao marljivi učenik germansko-katoličke geopolitičke škole (danas u praktičnoj politici oličene u germanskom krilu Evropske narodne partije i Panevropskoj uniji) nije imao problem da shvati da je rješenje njegove jednačine u sabiranju vještačke države sa vještačkom nacijom, pa onda u održavanju moći putem stvaranja kriza i ucjena koje se tiču njihove međuzavisnosti. Naime, postoje mnoge teme koje bi se morale objašnjavati Šmitu, ali sigurno ne mora to da je BiH vještačka država i da su današnji Bošnjaci vještačka nacija. Prosto rečeno, pa upravo je gnijezdo iz koga se ispilio i sam Šmit ispililo i BiH i ideju o savremenim Bošnjacima, i to prije više od jednog vijeka.
Ipak, pred Šmitom je nerješiv problem. Isto kao što savršen nosilac vještačke inteligencije nikada ne može postati čovjek, jer nema ljudsku bit, tako ni vještački stvorena država nema, niti može imati, bit prave države. Najmanje tri njemačka filozofa ostavila su neizbrisiv trag o pojmu „bit“, a to Šmitu kao pravniku ne smije biti nepoznato. Kant bit definiše kao „skup obilježja koja razum transcendentalnom sintezom dovodi u cjelinu stvari koja se spoznaje“. Hegel smatra da je bît „samomišljenje duha u njemu samome, njegovo čisto gibanje u njemu samome, u kojem on sveukupni prirodni svijet promatra kao svoj bitak, koji nije različit od njega“. E. Husserl „pod biti razumijeva to što nakon isključenja svih kontingentnih uslova spoznaje preostaje kao ono ‘invarijantno’, nepromjenljivo jednog sadržaja svijesti“. Šmitu ostaje pitanje: šta je to što se može povezati sa BiH, a što je „cjelina stvar koja se spoznaje“, što je “samomišljenje duha o njemu samome” ili što je „nepromjenjivost jednog sadržaja svijesti“? Odgovor na to sigurno ne bi mogao pronaći u pomenutom germansko-katoličkom modelu BiH, jer on zapravo isključuje svako „samomišljenje“, „samobitak“ ili „nepromjenjivost jednog sadržaja svijesti“ BiH kao države i tretira je isključivo kao podređenu teritoriju bez stvarne državnosti. Možda bi u Dejtonskom mirovnom sporazumu mogao pronaći bit prave države BiH, pa je upravo to izgleda i razlog zbog koga Šmit, ponavljam, kao marljivi predstavnik germansko-katoličke geopolitičke škole, radi protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma i prepravlja BiH na germansko-katolički model s kraja XIX vijeka (anektirane zemlje Bosna i Hercegovina – po nametnutom Zemaljskom ustavu/statutu za BiH iz 1910. godine, to su dvije teritorije spojene u jedno područje, a ne jedna zemlja, jer se u čl. 1. st. 1. Zemaljskog u/s za BiH kaže: „Bosna i Hercegovina JESU jedno zasebno upravno područje“).
Sarajevski tapšatori moraju biti svjesni da to što Šmit čini neće BiH približiti tome da ima bit prave države. Naprotiv, samo se dodatno dokazuje da ga nema. Naravno, pitanje je koliko njih uopšte opterećuje taj problem, jer očito je da im je važniji naziv BiH od toga da li je BiH država, a što opet govori o tome da takvi ne razumiju čak ni Aristotela („ono čemu pojam određuje granice“), pa ne shvataju da BiH može biti naziv bilo čega, ali da država ne može biti bilo šta (ključni pojam je „država“, bez koje se ne da slobodno živjeti, a ne njen naziv).
Naložena kultura
I tako iz dana u dan Šmitove „vladavine“. Njegova nova protivdejtonska intervencija u vidu naloga kojim se, kako tvrdi, „podržava funkcionisanje Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH i drugih ustanova kulture od značaja za BiH”, savršen je primjer dokaza da je BiH u očima germansko-katoličke geopolitičke škole prihvatljiva jedino kao vještačka država.
Prvo, nalog je objavio vaninstitucionalni stranac, koji čak nema odgovarajući dokaz da je visoki predstavnik, pa je time u potpunosti negiran suverenitet BiH i njena bit kao proklamovane države.
Drugo, nalogom se napada na Ustav BiH, jer se namjerno pogrešno tumači odredba iz Aneksa 2/2 na Ustav BiH koja govori o kontinuitetu propisa. Naime, u tom aneksu piše: „Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine“. Da li je neki zakon (u ovom slučaju više njih koji se odnose na ovih sedam ustanova) suprotan Ustavu ili nije određuje se putem ispunjavanja dva kumulativna uslova. Prvo, da li je oblast na koju se zakon odnosi u okviru nadležnosti BiH, i drugo, da li je tekst zakona takav da je ostvariv u postojećem ustavno-pravnom sistemu BiH? U tom smislu, niti jedan od zakona koji se tiče ovih sedam ustanova na koje se nalog odnosi ne dobija prolazno svjetlo kada je u pitanju mogućnost da postoji njihov kontinuitet kao pravnih propisa. Uostalom, da je drugačije problema ne bi ni bilo, kao što ih nema ni kada su druge teme u pitanju.
Treće, interes za vezivanje tih sedam ustanova sa imenom BiH ima samo Šmit kao vrijedni učenik geopolitičke škole koja je, kao što je već istaknuto, u XIX vijeku isplanirala aneksiju BiH i njeno pretvaranje u tampon zonu između germansko-katoličkog Beča i slovensko-pravoslavnog Beograda. Ovakvo „ojačavanje“ BiH nikakve veze nema sa interesom Bošnjaka (prvi sljedeći direktor Umjetničke galerije, a koji bi kao kadrovsko rješenje u podjeli funkcija na niovu BiH dolazio iz Republike Srpske, izvadiće slike srpskih slikara iz skrivenih vlažnih depoa i dokazati da je slikarstvo BiH zapravo samo dio ukupnog srpskog slikarstva i/ili novi direktor Nacionalne biblioteke napraviće ediciju srpski književnici u BiH, pa onda u skladu sa pravim naučnim pristupom i „u ime BiH“, pobrojati Andrića, Dučića, Selimovića, Kulenovića, Ćopića…), nego je samo u funkciji stvaranja konfliktnih polja/tačaka na kojima se iscrpljuju domaći narodi oživotvorujući nepremostivi jaz koji služi kao tampon zona („sanitarni koridor“) između Beča i Beograda – „vatrena prepreka“.
I na kraju, ako je u Sarajevu moguće da se kultura nametne nalogom, onda je bilo korisnije da im je Šmit naložio da više čitaju, pa da preduprijedi mogućnost da se u skoroj budućnosti desi da na jednoj od pozorišnih scena desne strane Miljacke, neki glumački bard izgovori: „Bihti il’ ne bihti, pitanje je sad“.
Srpska bitka za bit prave države
Umjesto modela BiH koji je promovisala pomenuta germansko-katolička geopolitička škola, a koji i dan danas drsko forsiraju njeni učenici, slovensko-pravoslavna geopolitička škola oduvijek je podržavala model koji bi i na prostoru današnje BiH (koji god da se pojam koristio za ovaj geografski prostor ranije, od Garašanina, pa do danas) podrazumijevao postojanje prave države. Zbog toga je model te škole mnogo bliži dejtonskom modelu. Srpski narod, kao viševjekovni nosilac te ideje, u tom smislu, ostvario se u svakom događaju i svakoj fazi istorije ovih prostora koja je ličila na slobodu ili na borbu za slobodu i za postojanje prave države – vladavina srpske dinastije Kotromanići i njihovih prethodnika koji su sa drugom srpskom dinastijom Nemanjićima bili i u najčvršćim porodičnim i političkim vezama; organizacija feudalne države nasuprot težnjama germansko-katoličkih država da ovladaju ovim prostorom; otpor osmanlijskim osvajanjima; bune protiv Osmanlija; bune protiv aneksije BiH od strane Beča; Mlada Bosna; Oslobodilački rat 1914-18; izgradnja prave države između dva svjetska rata koja je obuhvatala i teritoriju današnje BiH; antifašistička borba; izgradnja prave države u vrijeme poslijeratne Jugoslavije; suprostavljanje rušenju Jugoslavije, kao primjera prave države, i borba za ravnopravnost naroda; zaključenje Dejtonskog mirovnog sporazuma; period mira koji je uslijedio poslije 1995. Godine obilježen otporom rušenju suvereniteta BiH itd. Srbi nikada nisu imali problem s tim da se bit prave države oživotvori na teritoriji koju od 1995. godine zovemo BiH. Srpski problem je to što se bit prave države, a od strane učenika germansko-katoličke geopolitičke škole, želi zamijeniti vještačkom državom, pri čemu su današnji Bošnjaci ucjenjeni time da moraju slušati, jer će u suprotnom zajedno sa modelom vještačke države nestati i vještačka nacija.
Zbog toga, a ne samo zbog toga, i dalje stoji vrlo jasan poziv Banja Luke upućen Sarajevu – ajde da zajedno slavimo 21. novembar kao praznik moguće prave države, koji, između ostalog, ne dovodi u pitanje ni bošnjačku naciju, a ni BiH, a onda ćemo sigurno moći, sa odgovarajućim poštovanjem i objektivnom ocjenom, da se sjećamo i ZAVNOBiH-a, kao jednog od događaja iz antifašističke borbe.
