Piše: Rajko Vasić
U nedostatku velikih vremena, prinuđeni smo da stvaramo velike ljude. A, čim ih mi stvaramo, oni nisu veliki. Što je lider dalji, uvećanje je neprirodnije. Nešto slično kao i sa svecima. Obrnuta perspektiva ne postoji.
Tramp je i u prvom mandatu doživo veličanje. Pojavio se i zaigrano na svježinu.
Nije iz one klasične američke političke mulje ljigavih lidera koji dolaze po osnovu porodica ili golog nepotizma, po osnovu svog ili tuđeg kapitala, po osnovu služenja američkoj dubokoj državi uz, istovremeno, pozorišno prezentiranje liderstva, demokratije, intelektualizma i felacija. I uz obavezno rušenje država, naroda i masovno ubijanje civila.
Tramp ne spada u taj politički milje. To se i vidilo u prvom mandatu. Nije znao da odabere saradnike i potčinjene, nije obezbijedio podršku sa krila i na sredini terena, nije znao šta je realno, a šta samo za izvikivanje. Svejedno, učinio je toliko mnogo da je jedva uspio da sačuva glavu i da se spasi zatvora.
I takav, polupolitičar, pokazao se kao opšta opasnost toj američkoj dubokoj državi, koja se gradi decenijama i koja ima uvezane čitave armije aktera.
I drugi mandat počinje cijelom lepezom akcija koje je najavio. Menli Bajden mu je nastojao da zagorča život i ostavi mnoge prepreke i nagazne mine na putu. Vidićemo.
Što se tične nas, ništa neće pokazivati da je Tramp prezident. Naša najveća dobit biće u tome ako se zaista okrene Americi i čini je sve većom i većom.
To će odnose u svijetu postaviti na međudržavne i međuvelikosilske, a ne na pozicije vojne sile nad nemoćnima. U takvim međudržavnim odnosima, uvijek će biti sile i moći ali neće biti vojske i krvi.
Da li će Tramp uspjeti nešto, pitanje je. Mandat je kratak. Treba vjerovati. Jer za njegovog prvog mandata Amerika nije započela neki rat. Usrani Bajden je, što omogućio, što odobrio, dva veoma krvava rata, koja će poptuno promijeniti geostrateški mozaik.
Da i nekom Američaninu poželim sreću.
