Piše: Rajko Vasić
Moja baba Milevka je govorila – Uskrs. I to će kod mene ostati ispravno dok sam živ. Da je to nešto pogrešno, popovi bi to, u staroj crkvi na Trebavi, sigurno ispravili. Sav taj svijet je bio pobožan i išao u crkvu, a popovi su dolazili i svetili vodicu. A i drugim prilikama.
Moja baba nikad nije vidila živog katolika ili muslimana. Malo je turcizama koristila. Turcizmi su se rojili u gradićima, čaršijama. Koristila je mnoge riječi koje se danas smatraju hrvatskim.
Kad dođe Uskrs, ako baš nije poranio u kalendaru, to je bio znak da skidamo obuću i odamo bosi. Obuća treba za školu ili za neki rad i ne može po cijeli dan da se koristi.
A kad osvane Uskrs, onda se svako od nas opremi svojim najboljim jajetom. I jednom ili dvije rezerve, i zaputi na odredište, pred školu, matični ured, neki zajednički travnati trg, livadu na kojoj igramo lopte.
Tu počinje tucanje jaja. Onaj kome se jaje razbije, predaje ga pobjedniku. Neko kući donese mnogo jaja, neko se vrati plačući, sav tuzgav i muzgav, jer je odmah izgubio. Ako nemaš jaje, ko da ne trebaš da budeš tu.
Mnogo prije Uskrsa, počne selekcija jaja, traži se kokoš koja nosi mala, šiljasta jaja. Kad baba, ili mama, razbijaju jaja za jelo, gleda se kakva je ljuska. A ja, kad donesem iz kokošinjca, razdvojim ih, koja su Crvenkina, koja su Žujina, koja su od one Pirge. Crvenka je nosila najtvrđa jaja.
Onda se kuvaju, duže nego obično, da budu tvrda unutra. Kuvaju se u teškoj crvenoj boji. Ponekad je bilo plave ili zelene. Pa se testiraju kucanjem o zube. Pa odmjerava oblik. Tu svi učestvuju a tata, ili djed, pošto sam bio kod djeda i babe, dok tata i mama nisu napravili kuću, daje krajnju ocjenu. On zna i kucanjem lubenice, kad je zrela, kad nije, kuca u bure da zna koliko šljiive ima i oćel bit za slavu.
Na kraju se odvoje dva-tri jajeta i bose noge mogu da krenu.
Tucanje se obavlja po generacijama. Oni veći klipani imaju svoje.
Uvijek ima neki junak tucanja. Odnese najviše. Pa onda krenu teorije zavjere. Otac ti napravio drveno, željezno, gipsano. On, povrijeđen, pukne ga o zemlju i kaže: Ko vas jebe.
Pričalo se o svakim falsifikatima i prevarama. Ali nikad niko nije vidio željezno jaje, iako od onog brat radi u Željezari Zenica, pa je tamo izlio. Nikad se nije našao gips u jajetu. Niti se pojavilo drveno jaje.
Ako je sve svima sumnjivo, pobjedniku se otme jaje i razbije. Kad nije ustanovljena prevara, dadne mu se četiri-pet jaja, da ne jauče po selu. Ionako je sve odnio i ne zna kako će ponijeti kući.
Onda smo govorili, to je kod onih većih, sigurno.
Jer, dođu priče da je neki Dugonja iz daljeg zaseoka, odnio pedeset jaja. Ko da se tuco na Zboru.
Tucanje je bilo naša društvena mreža, naš vrtić, naš dječiji narodni zbor, prozor u svijet. Teško se kada, tokom godine, dječurci, dječaci i primomci, okupe u jednom danu u tolikom broju, kao za Uskrs.
Svim drugim danima ima posla, il na njivi, il oko kuće, il u šumi.
Onda se priče o tucanju vuku do ljeta, do kopanja kuruza ili do prve kosidbe.
Tada, već, nije ladno bosim nogama.
Sve dok ne počnu da prolijeću prve pahulje.
