Autorski tekst episkopa diseldorfskog i njemačkog Srpske pravoslavne crkve Grigorija za nedeljnik NIN.
Istinska demokratija je moguća samo ako smo spremni da (sa)slušamo jedni druge. Za dijalog nisu spremni samo oni kojima takvo ponašanje omogućava da ostvare nametljivost, diktaturu, nepotizam, korupciju, kriminal. Svi koji izbegavaju dijalog koriste se upravo parolama da štite državu, religiju, Crkvu, naciju, a u stvari to nije nimalo dobro ni za Crkvu, ni za državu, niti za naciju.
Sve više vjerujem da je autokratija na Balkanu u terminalnoj fazi. Posljednjih nedjelja, prateći politička zbivanja, naročito u Crnoj Gori, vidjeli smo – naime – da i najvisprenije autokrate, kao što je to uvijek i bilo kroz istoriju, i pored predugačke vladavine, naposljetku pokleknu i kad-tad siđu s vlasti. Tako se u Crnoj Gori trenutno događa jedno istinsko čudo – najvještijeg autokratu na Balkanu (a i šire), po svemu sudeći, zamijeniće najpošteniji političar, uz to i univerzitetski profesor. Braneći opšte ljudske interese i prava, iz totalnog rasula i debakla jednu značajnu zajednicu u normalne društvene i političke tokove svojom pojavom i djelovanjem vraćaju i dvojica mladih političara i časnih ljudi. I to tako što se, prije svega, zalažu za građansku državu, koja interese svih nacija u Crnoj Gori čuvati od bezakonja i nepravde. To uopšte nije neznatan događaj za svijet, koji to dešavanje još uvijek posmatra sa izvjesnom skepsom. Ali ako se dogodi ono što očekujem da će se dogoditi, a očekujem (ranije ili kasnije) slične potrese na cijelom Balkanu, onda će zapadni svijet s većom pozornošću usmjeriti pogled ka našim prostorima i onome što se na tim prostorima zbiva: da teorijske „postavke“ demokratije upravo na Balkanu bivaju primijenjene i doživljene u praksi, te stavljene u funkciju stvarnog života.
Međutim, mnogi su skloni da negativno komentarišu ulogu Crkve u potonjim dešavanjima u Crnoj Gori, uz opaske da nas njeno učešće u tim procesima vraća u srednji vijek. Uvjeren sam da je u pomenutom slučaju Crkva doprinijela demokratizaciji društva, kao što sam siguran i u to da povratak u prethodne vijekove nije moguć. Naravno, nipošto ne treba zanemariti činjenicu da pitanje odnosa države i Crkve nije jednostavno i da ga ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Još od Konstantinovog vremena, kada je prvi put u istoriji stvorena spona između Crkve i države, postalo je jasno da će ta sprega podrazumijevati i permanentnu napetost i varničenje u odnosima dviju institucija, napetost koja je često prerastala u otvorene sukobe, koji su mnoge što „misle svojom glavom“ koštali velike muke, nerijetko i života. Iz neprirodnog zagrljaja države i Crkve nastajali su tako raz- ličiti sukobi, međunarodni ratovi, pa čak i dva velika rascijepa u samoj Crkvi. Pomišljam da taj zagrljaj nije samo neprirodan već, štaviše, prečesto i neiskren. Potpuno je stoga očekivan slijed događaja koji su se odigrali krajem 17. i početkom 18. vijeka, kada su se pojedine evropske države počele izvlačiti iz tog čvrstog zagrljaja, insistirajući na nezavisnosti i slobodi, i utirući put sekularizmu.
Ono što je zajedničko za sva tri perioda-srednji vijek, period sekularizma i ovo naše doba, koje neki nazivaju postsekularizmom, nesumnjivo jeste moć, tačnije potreba da se ona posjeduje. U naše vrijeme, ono što je nekada u srednjem vijeku Crkva pokušavala ostvariti preko države, sada država pokušava ostvariti sama ili, tamo gdje je to moguće, instrumentalizujući Crkvu i postižući svoje ciljeve čak i preko nje, opet u smislu zadobijanja moći i vlastitog uticaja na političku javnost i društvo u cjelini. Ipak, kako su mnogi prije mene primijetili, tereti života i svega što život donosi nikada nisu, pa ni u ovo naše vrijeme, bili raspoređeni na vjernike ili nevjernike, nego ih svi, manje-više, jednako nose. To nas, između ostalog, nedvosmisleno upućuje na zaključak da je nužna zdrava komunikacija između države i Crkve, koje su pozvane na uzajamno poštovanje i promišljanje svojih pozicija unutar međusobne saradnje.
To obostrano uvažavanje bi danas za sve narode Balkana moglo imati ogromnu težinu i značaj. Naše male države, kao i naše religije, te nesrećna iskustva prošlosti (podjednako kao i ona srećna i kvalitetna) mogli bi nam pomoći da načinimo zdravo društvo. Nesumnjivo je da bi nam u tom procesu od velike pomoći bile i sve dobre tekovine koje je dostigao savremeni zapadni svijet – na polju prava i humanizma, tehnologije i nauke, u konačnici i u domenu prava religijskih zajednica – ali samo ukoliko bismo imali onu neophodnu širinu da prije svega ostalog (sa)slušamo jedni druge i da razgovaramo. Moj utisak je da niko nikoga ne može, a ponajmanje treba, da porazi i nadvlada. Pa kad je već tako – onda je jedino rješenje dogovor, a dogovora nema bez razgovora, iskrenog i otvorenog.
Svi oni koji pak nisu spremni za dijalog i širinu, nespremni su zato jer im takvo ponašanje omogućava da ostvare nametljivost, diktaturu, nepotizam, korupciju, kriminal. Ako danas, poslije toliko pogibija, krvi i suza, i poslije tolikog siromaštva uprkos tolikom prirodnom bogatstvu – dijalog nije moguć, kada će onda biti? Svi oni koji izbjegavaju dijalog koriste se upravo parolama da štite državu, religiju, Crkvu, naciju, a u stvari – što im nije teško pokazati, to nije nimalo dobro ni za Crkvu, ni za državu, niti za naciju. I naprotiv, niko me ne može uvjeriti da dijalog nije dostižan. Jer ako je dijalog nedostižan, onda smo mi beslovesna bića i svodimo se na nivo animalnog, a kada čovjek postane životinja – on neumitno biva najgora od svih životinja. Ta nesposobnost da se razgovara i sasluša druga strana i jeste najvidljiviji rezultat i posledica totalitarizma, kod čijih „predstavnika“ kao da postoji neka neobjašnjiva nostalgija za Golim otokom, logorima i lomačama, kao najuspješnijim metodama ućutkivanja.
Upravo zbog svega pomenutog neprestano zagovaram odvojenost države i Crkve, ali odvojenost koja podrazumijeva međusobni dijalog, poštovanje i razumijevanje. Jer u Crkvi bi (što nipošto ne znači da isto ne može biti i izvan Crkve) mjera svega trebalo da bude savjest, dok je u državi ta mjera dužnost. Ako izgubimo Crkvu, ili ako je Crkva u čeličnom zagrljaju s državom, ili pak ukoliko je zbog fizičke i ekonomske moći države svedena na instrument – izgubićemo jednu značajnu instituciju, kojoj je pored svega zadato da ima savjest. Nije li stoga opravdan strah da ćemo, ukoliko Crkva ne bude onakva kakva treba da bude, i u državi imati sve manje onih koji će svoju dužnost obavljati savjesno? Znam da su mnogi ubijeđeni da su se ovi strahovi već obistinili, ali ja ipak vjerujem da još uvijek ima nade za nas.
