Vladika diseldorfski i njemački Grigorije, u objavi na Instagramu, pisao je o svom životu u Njemačkoj jako dirljivim riječima.
Kada bih pomislio na Njemačku, prva asocijacija, pored Gerda Milera i Franca Bekenbauera, bio je moj djed Petar i njegovo četvorogodišnje zarobljeništvo u njoj tokom Drugog svjetskog rata.
Inače sam u Njemačku rijetko odlazio, ponekad namjenski, a više usputno, za vrijeme avionskih presjedanja. Kada sam došao da u njoj ostanem, otkrila mi se u sasvim novom svjetlu. Otkrivajući nju, prvi put sam otkrio i neke meni dotad nepoznate dijelove sopstvenog bića.
Njemačka je veliko prostranstvo i beskrajna mogućnost. Ona je sigurnost za one koji su rođeni u njoj, ali i za sve one koje je primila. Isto tako je i odsustvo svega poznatog, onog na šta ste navikli prije dolaska u nju.
Dočeka vas hladnjikava i distancirana, kao starija gospođa s kojom, igrom slučaja, dijelite kupe u vozu. Ona će tu distancu zadržati, samo ćete se vi naviknuti na nju.
Njemačka, ta otmena gospođa burne prošlosti, iskusno i pomalo superiorno gleda na svijet oko sebe. Godine i iskustvo, životni uspjesi i promašaji daju joj pravo da tako čini. Nije da neće drugačije da se ponaša, ona to jednostavno ne umije. U suštini, boravak u njoj nije osvajanje, niti brisanje distance koja se ispriječila između vas: on je nastojanje da u njoj takvoj pronađete mjesto za sebe, i podesite svoje talasne dužine kako biste se međusobno bolje razumjeli.
Kada se moj djed, jednog sparnog popodneva, vratio iz njemačkog zarobljeništva, onda kada mu se više niko nije nadao, svi su bili iznenađeni. Kad sam jednog majskog dana odlučio da odem u Njemačku, takođe su svi bili iznenađeni. Između jednog povratka i jednog odlaska smjestio se gotovo čitav jedan vijek i čitav jedan život. I povratak i odlazak donijeli su velike promjene i potrese: prvi u mojoj porodici, drugi u meni i oko mene.
I, evo, navikavamo se Njemačka i ja jedno na drugo već tri i po godine. Nismo više isti. Ni ona, a ni ja. Ona me polako prihvata iako nisam njen, dok me oni čiji sam nečujno odbacuju. I kako vrijeme prolazi, sve se više osjećam kao svoj na tuđem ili tuđi na svome, pripadajući istovremeno svima i nikome. Za to vrijeme, jedina konstanta i nepromjenjivost u mom životu jeste Bog, konstanta koju ne namećem nikome, ali koju bih poželio svakome.
Vladika Grigorije
